Velizar Radonjic, dobitnik nagrade “19. decembar” za 2024. godinu: Volimo da se mrzimo

Iako je neposredan povod za razgovor najveće priznanje Glavnog grada za kapitalno djelo “Hronika graditeljstva u Crnoj Gori”,  životna priča autora Velizara Radonjića, novinara, satiričara, aforističara, humoriste, esejiste  sjajan je primjer kako čovjek radom i posvećenošću gradi i izgradi sam sebe. I postane graditelj. I hroničar graditeljstva. Dobitnik je brojnih prestižnih nagrada, a recenzent jedne od njegovih knjiga i unuk Branislava Nusića kaže da je ljudska glupost najveći obnovljivi izvor energije.

“Sve priče generacije “iz pedeset i neke”, kako je pjevao Balašević, slične su u želji i upornosti da iz vremena u kojem su rođeni  stvore jedno novo vrijeme boljeg I ljepšeg života.

Kada ste  svoje selo Jasenovu ostavili za sobom, stigli ste u Titograd. Jesu li još svježa sjećanja na rano djetinjstvo i trenutak odlaska?

Sjećanja na taj dan su i dalje živa. Istina počela su po malo da blijede jer je prošlo skoro šest decenija. Imao sam 14 godina, najmlađi i najmanji u Zubotehničkoj školi. Većina nas je došla sa sela, sa zavežljajem punim zavičaja u kojem smo donijeli majčinu jubav, očevu strogost, čežnju braće i sestara – zavisno od toga šta je ko ostavio kući. Zavežljaj koji je mirisao na toplinu rodnog doma, na žute dunje, na zrele voćnjake, na pašnjake i katune sa stadima… i dok nas je grijao oko srca, mi smo morali da naučimo kako da prelazimo ulicu, kako da hodamo po asfaltu i pitomom zemljopisu.

Bile su to svojevrsne avanture u kojma nije bilo garancije osim rada i borbe za svoje mjesto pod suncem. Kako ste ga Vi pronašli?

Život je jedna velika avantura, od kad se rodite – do sudnjeg dana. To je neprekidna borba za svoje mjesto pod suncem. Borba puna rada i odricanja, puna snova i razočarenja u isti mah. Ja sam to svoje mjesto našao tako što sam učio. Bio sam odgovoran prema sebi, prema školi, a prije svega prema roditeljima koji su od usta odvajali da školuju nas petoro djece.

Poslije mature i nekih pola godine traženja posla u struci, pošao sam na gradilište pruge Beograd – Bar u Lotovu i zaposlio se kao nekvalifikovani radnik na separaciji. Važno je bilo da se ocu i majci skinem sa grbače. Građevinarstvo mi je ušlo u krv, mijenjao sam poslove i u građevinarstvu dočekao penziju.

Građevinarstvo i pisanje, u prvi mah izgleda kao da nemaju vezu. No, očito nije tako. Vi ste kao vrlo mladi, metaforično, slagali te cigle i pretakali ih u riječi…

Pisanje je poput građenja. Moram imati ideju, napraviti plan i onda, poput građevine, graditi priču. Rečenicu po rečenicu, ciglu po ciglu… i tako do krova, kao kad se pravi kuća. Završio sam novinarsku školu i u jednom periodu radio kao novinar u urednik u novinama građevinskih kompanija. Inspiracije za pisanje nije nedostajalo, a to je bila prilika da naučim kako da pišem.

Kada ste objavili prvu priču i kakva je to potvrda bila za Vas?

Poslije pauze duge više od dvije decenije, nastale spletom okolnosti, prije desetak godina vratio sam se pisanju. Tih godina sam pošao i u invalidsku penziju pa sam tražio način da slobodno vrijeme korisno trošim. Prvu satiričnu priču „Štakor i kralj“ napisao sam 2016. godine, priča je u veoma jakoj konkurenciji izborila plasman među najbolje. Onda su uslijedile nagrade, kao potvrda da to što pišem ima svoju satiričnu i književnu vrijednost. Istovremeno i podsticaj i obaveza da pišem još više i bolje.

To radite i danas u trećem dobu. Ne odustajete od Vaše ljubavi i strasti prema raznim pisanim formama i žanrovima. Dobitnik ste brojnih nagrada i priznanja, čak tri na Nušićijadi, dvije nagrade “Vuko Bezarević” za najbolje satirične priče, dvije nagrade za najbolje priče na festival u Danilovgradu. Koja Vam je najdraža?

Koja priča mi je najdraža. Svaka. Ali ako već moram da izdvojim neku od njih, onda je to priča „Pismo“, za koju sam dobio prvog „Vuka Bezarevića“. U ovoj priči Bezmetković, piše pismo nekadašnjem Vrhovnom komandantu, Drugu Starom, skenira sva naša nepočinstva koje nam je donijela tranzicija. Obavještava Druga Starog da ne brine. „Mi smo dobro, ovdje je odlično. Javiću ti ako se popravi.“

Kada je satira u pitanju, svakodnevna društvena i politička dešavanja su takva da sam sigurna da Vam inspiracije ne fali. Rekli ste da je ljudska glupost najveći obnovljivi izvor energije za stvranje satire. Koristite li te obnovljive izvore energije?

Ja, kad stvaram satiru, po pravilu koristim obnovljive izvori, a oni su veoma izdašni i nepresušni. Iste izvore koristim i kad pišem dramske tekstove. Da pomenem „Krst sa petokrakom“, koji duže od godinu dana sa velikim uspjehom izvodi Korifej teatar iz Kolašina. Za ovu predstavu neko kaže da je komedija, satira, farsa… ja kažem da je to dijagnoza. Dijagnoza ljudske gluposti, nepočinstava… da ne nabrajam dalje.

Satira podrazumijeva i slobodu govora, parvo koje nam jemči Ustav. Šta se poslije dešava sa slobodom, pitam jednog satiričara?

Ustav garantuje pravo na slobodu govora. Slobodu poslije govora nam ne garantuje niko.

Čitala sam Vaše pjesme “Pismo”, “Duplo golo”, ali je “Vrteška” na mene ostavila najjači utisak. Sjajna je poruka i publici kojoj je namijenjena, da li biste je podijelili i sa čitaocima časopisa “Penzioneri”?

Svakako, napisana je za čitaoce, a Vi ste dobro primijetili da je ova pjesma poruka za sve nas u trećem dobu, jer život treba živjeti, nema popravnog ispita.

ŽIVOT JE… VRTEŠKA

Život je točak sreće

Uvijek stvara čuda

Zavrti točak i čekaj

Danas si možda kralj

A sjutra – dvorska luda

Život je ringišpil

Kad ti se učini da letiš

I da si na sedmom nebu

Život te vrti u krug

Ti jedva čekaš da sletiš

Život je bumerang

Koji te kroz život prati

Snima sva tvoja djela

Sabira i zlo i dobro

I sve ti s'kamatom vrati

Život je lud ko struja

Visoki i niski napon

Koji kroz tebe teče

Sijalica koja se gasi

Čim padne tvoje veče

Život je pravda i krivda

Napitak gorkih trava

Koktel istina i laži

Od pravde stradaju leđa

Od krivde boli glava.

Život je vrteška luda

Šašava zbirka zbilje i čuda

Život popravnog ispita nema

I zato živi, život je jedan

Budi i kralj i dvorska luda.

Zbilja, da li se danas može živjeti od penzije? Odgovor na Vaš način, naravno…

Od prvog do drugog dobro živim. Od drugog do prvog preživljavam.

Šta Vas je motivisalo da dobar dio života posvetite kapitalnom djelu “Hronika graditeljstva u Crnoj Gori”? Koliko je bilo potrebno upornosti, strpljenja, istraživanja, traganja, vraćanja u daleku prošlost da bi dobili djelo koje možemo nazvati – ostavština za budućnost?

Motiva ima više. Ključni motiv je, ipak, želja da sakupim i na jednom mjestu sistematizujem što više podataka o našoj graditeljskoj baštini i ljudima koji su tu baštinu stvarali tokom hiljadu godina crnogorske istorije. Da promovišem i sačuvam od zaborava. Da podsjetim i pozovem na zaštitu graditeljske baštine koja čini najznačajniji dio ukupne kulturne baštine Crne Gore. Jer, kulturna baština je naša knjiga postanja, sertifikat našeg identiteta. I ako čuvamo baštinu, čuvamo i naš identitet.

Tinja li u Vama još neka slična ideja?

Ja uvijek imam ideja. Jednu od njih već realizujem. Počeo sam da prikupljam građu i da pišem knjigu o putevima u Crnoj Gori. Biće to, opet, jedno kapitalno djelo.

Istovremeno, u pauzama, sređujem neke nove i neke stare rukopise  dramskih tekstova i rukopise za knjigu priča

Iako se od pisanja nije “hljeba najeo” osim ako nije pisao referate – kako ste sami rekli – Vi ne odustajete. Kroz satiru i humor poručujete, ukazujete, opominjete. Kako vidite naše društvo u perspektivi?

Opet me provocirate da odgovorim aforizmom. Evo nekoliko takvih odgovora:

Nema svjetla. Na kraju našeg tunela je Crna rupa.

Kakvo god je mastilo crno nam se piše.

Ako se nastavi trend kojim ide Crna Gora, bojim se da će se na kraju obistiniti moj aforizam: Najviše stanovnika Crne Gore živi u Biračkom spisku.

Ali, da čitaoci ne pomisle kako imam nešto protiv aktuelne ili bilo koje vlasti, odgovoriću opet aforizmom: Nemam ja ništa protiv Vlasti. Ništa efikasno.

Što za Vas znači nagrada 19. decembar koju ste dobili?

Ova nagrada je za mene više od same nagrade. Ona je priznanje da to što radim zaista vrijedi. Ona je istovremeno i podsticaj i obaveza da nastavim i ja nastavljam da stvaram. Koliki značaj ima nagrada uvjerio sam se zadnjih mjeseci prikupljajući građu za novu knjigu. Nagrada ide ispred mene i otvara mi svaka vrata na koja sam pokucao.

Penzioneri i tranzicija

Da li mislite da se društvo generalno dovoljno brine o penzionerima i ljudima u trećem dobu? A, evo, Vi ste jedan od primjera šta čovjek sve dobro i korisno može učiniti za društvo…

Mi živimo u posttranzicijskoj Crnoj Gori. Kod nas, zadnjih nekoliko decenija „nema ni pljačke ni korupcije, samo tranzicija“. Penzioneri su kolateralna šteta tranzicije. Upotrebljivi su samo za izbore, hoću reći za glasanje. Svi koji dođu na vlast misle da život počinje i završava sa njima, da im nijesmo potrebni jer smo mi „ružni relikti prošlosti“ i krupna stavka na rashodnoj strani budžeta.

Ja mislim da griješe, kao što i  mi penzioneri i pored takvog odnosa prema nama, griješimo kad izlazimo na izbore i glasamo ih. Ja sam samo jedan u mnoštvu primjera da možemo da stvaramo i budemo korisni.

Seka Martinović