Baka Danica je najstariji fotograf u Kolašinu

Osamdesetšestogodišnja Danica Gracun-Gašević je jedna od 13 kolašinskih fotografa koji su okom objektiva uhvatili vrijeme” i otrgli od zaborava godine i ljude grada na Tari.

Ona je najstariji živi fotograf među “12 veličanstvenih koji su se našli na nedavnoj izložbi “Kolašinska foto priča, bez obzira što se ni ona, a ni njen pokojni suprug Branko, nijesu profesionalno bavili fotografijiom.

Kako je Danica ispričala Dnevnim novinama, ona je još kao srednjoškolka zavoljela fotografiju, pa i danas ljubomorno čuva čuveni foto-aparat iz tog vremena, rusku “smenu”.

No, kako ističe, tada joj nije bilo dozvoljeno da se potpuno posveti tom poslu, iako je bila veoma talentovana, jer se u to vrijeme baš i nije znalo za muško-žensku ravnopranost.

Italijani, četnici, nemaština

Kaže da su mučno djetinjstvo za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslijeratno siromaštvo uticali na nju tokom cijelog života. Ali i da je to amatersko fotografisanje ljudi, događaja, prirode, i te kako je dopunjavalo osiromašeni kućni budžet.

“Ja sam sa 10 godina bila glavna pomoć majci u svim poslovima u tim ratnim godinama Drugog svjetskog rata. Italijani su nam sve živo zapalili, da nam ni kokošku nijesu ostavili. Poslije njih dođoše crmnički četnici, te nijesi znao kad je gore. Oca mi zarobiše i interniraše da za njega nijesmo znali pet godina. Čak nam je bilo javljeno i da je poginuo. To je bilo komunističko selo iznad Miločera Čelo brdo. Ja, iako sam eto Primorka, nikad ne bih zamijenila Kolašin za neki drugi kraj. A jeste vala da ne volim zimu..”, priča po sjećanju baka Danica.

Ministarstvo industrije Crne Gore školovalo je Danicu, pa je otišla u Kragujevac, te je tako i krenula ta njena priča o fotografiji. Odmah po dolasku u Srbiju upisala se na tečaj fotografije koji tek što je bio otvoren.

“Tako sam postigla uspjeh da su me zadržavali da ostanem u Kragujevcu. Oni su bili oduševljeni mojim fotografijama, no sam ja imala obavezu da se vratim i da se javim Ministarstvu industrije koje me je školovalo. Kamo sreće da sam ostala. Nudili su mi u Kragujevcu da radim gdje god ja hoću. No ja, bez Crne Gore nijesam mogla. Ja sam vam velika Crnogorka. Od oca nijesam ni 20 dinara potrošila. Sve je to moja Crna Gora uradila. Platili su mi i garderobu i knjige i put, ama baš sve”, kaže Danica.

Nakon povratka u Crnu Goru radila je u administraciji. Kaže, i da su tada plate bile veoma male. Tek, u to vrijeme, udala se za Kolašinca, Branka.

“Nemaština me je natjerala na ovaj posao. Iako sam amater, imala sam jaku volju. I moj pokojni muž je bio fotograf-amater. No, i on j e tada u pošti imao malu platu. Upoznali smo se u Bijelom Polju, jer smo tamo oboje radili i tako se ja udam i dođem u Kolašin. Sjećam se da je tada u Kolašinu bio i radio čuveni fotograf Ljubo Medenica. I onda počinjemo tim poslom da se bavimo moj muž i ja. Samo sam ja bila mnogo talentovanija od mog muža. No, muški ego nije dao da se ja posvetim tom poslu koji sam zaista voljela i za što sam imala velild talenat… Žena je za kuću i tačka. Negdje 1956. moj muž se penzionisao i ta penzija nije bila ni 100 dinara. Imali smo neki mali aparat ‘Smena’ i tako je on škljocao, ja pomagala i krenuli smo zajednički da radimo. Djeca su nam bila mala, a trebalo je od nečega i živjeti. Kako smo živjeli u barakama pored rijeke Svinjačepri njima smo napravili malu komoricu za razvijanje filmova”, objašnjava baka Danica.

I slika koja je potrefila

Kaže i da su imali u kući i neko platno koje im je za taj posao bilo potrebno, kupili nogare za aparat, kasnije su kupili još jedan aparat “Zenit”, a sa “Smenom” je ona radila.

“Onda je došlo ono vrijeme kad je bilo masovno vađenje ličnih karti. I svako je morao da ima novu. I u tu priči smo mi upali. Kući snimali i razvijali. Onda ja u kuhinji brojim koliko treba minuta da on razvije film, i onda mu cukam na susjednu pro’ storiju da završi. Bivalo je do 3-4 sata po ponoći da razvijamo filmove. Bio je to težak posao, a slika za ličnu kartu koštala je tadašnjih pet dinara. Nije to bila neka para, ali je nama bila velika. A i trebalo tri đaka spremiti za školu. Teška su to vremena bila za mene, f ne bih ih nikome poželjela. ‘ Tada mi j e i umro sin od četiri godine. Samo neka su mi zdravo ostala djeca, koja su danas zahvalna i pažljiva. Nije me sramota da kažem da nam je u tim barakama najpuniji bio tavan i šupa, ali smo zato po cijelu godinu radili i štedjeli. Kad nema bolesti, ljudi treba da znaju da je i voda slatka”, prisjeća se tih vremena baka Danica.

Najviše je, kaže, inspirisala za rad priroda i djeca. Tako je nastala i fotografija koja je između mnogobrojnih našla mjesto i na nedavno održanoj izložbi “Kolašinska foto priča”. Na fotografiji je dijete koje drži lulu, zapravo njena mlađa kćerka, dok je na fotografiji sa djevojkama koje peru veš, njena starija kćerka.

“Ja sam kući nešto spremala dok su djevojke na Svinjači prale veš. Među njima je bila i moja starija kćerka Cica. Meni se ta slika nekako potrefila. Odgovarao mi je i položaj sunca, priroda i te lijepe djevojke. Sve se nekako uklopilo. Mlađu kćerku Nenu sam fotografisala kad je uzela lulu i to mi se dopalo. No, pored talenta i volje fotograf mora da ima osjećaj za prirodnom ljepotom. Za onim što se ne namješta nego jednostavno treba da se uhvati taj jedan tren u vremenu i da ga fotografijom ovjekovječi. Naravno da uz sve ide i dobra oprema, ali je najhitniji taj jedan tren koji se mora uhvatiti. Iako se ni jesam bavila profesionalno fotografisanjem već amaterski, to nas je nekako kroz sva mučna vremena spašavalo i dopunjavalo kućni budžet”, ispričala je baka Danica.

“Ja sam sa 10 godina bila glavna pomoć majci u svim poslovima u tim ratnim godinama Drugog svjetskog rata. Italijani su nam sve živo zapalili, da nam ni kokošku nijesu ostavili. Poslije njih dođoše crmnički četnici, te nijesi znao kad je gore. Oca mi zarobiše i interniraše da za njega nijesmo znali pet godina”, dodaje ona.

penzioneri.me/cdm.me