Šta su poznati pjesnici govorili i radili zbog ljubavi?

Drugi, takođe, praznuju i Svetog Valentina, ali ne u ove februarske, nego u ljetne dane. On kod njih, međutim, nije zaštitnik zaljubljenih, nego još jedan od utemeljitelja vjere hrišćanske među mnogobošcima. Sredinom februara, pak, Stari Rimljani, koji su bili mnogobošci, slavili su Luperkusa, boga plodnosti. Da li je otud i Valentin, kao većina hrišćanskih svetaca, preuzeo običaje, vjerovanja i navike koje je prije njega, a na njemu blizak dan, imao bog iz politeističke tradicije, nije poznato. Vjerovanja kažu da je Valentin iz trećeg vijeka postao potonji zaštitnik zaljubljenih, jer je vjenčavao vojnike sa ženama, uprkos zabrani tadašnjeg vladara Rimskog carstva Klaudija Drugog, koji je smatrao da su oženjeni vojnici lošiji od neoženjenih. Bilo kako bilo, Valentinov dan prvi put je povezan s romantičnom, takozvanom otmjenom ljubavlju, tek u 14. vijeku i to u Engleskoj, na obroncima nekadašnjeg Rimskog carsta.

Otac engleske poezije Džefri Čoser u to vrijeme iskazivao je ljubav stihovima, a pozni srednji vijek, koji je slavio viteštvo, s vremenom će stihovima u ruke zaljubljenih dodati i cvijeće, čestitke, poslastice… Kako se dogodilo da do danas, na Svetog Valentina, cvijećari i vlasnici butika širom zapadnog, ali i istočnog svijeta zadovoljno trljaju ruke, priča je koja se tiče tržišnog kapitala, ali nikako i nas. Naša je namjera da ovdje na osnovu nekoliko primjera pokažemo šta su o ljubavi mislili i šta su u ljubavi radili oni koji su i romantizovali današnji dan, a to su, van svake sumnje – pjesnici.

“Ljubavnici su najveći utopisti, a ljubav je najveća utopija. U ljubavi se oseća više nego što treba, pati više nego što se misli, sanja više nego što se živi i kaže i ono u šta ni sami ne verujemo. U ljubavi nema ničeg razumnog. Ljubav je jedno duhovno stanje bez ravnoteže i bez razabiranja. Zato su Antički Grci smatrali ljubav bolešću, a zaljubljene bolesnicima”, kaže u poglavlju “O ljubavi” knjiga “Blago cara Radovana” Jovana Dučića.

Kakav je Dučić bio ljubavnik, najbolje govori podatak da je današnja Ambasada Republike Srbije u Budimpešti smještena u kući koju je upravo on dobio od ljubavnice i ostavio je u amanet otadžbini.

Ova priča, naravno, nije do kraja rasvijetljena, ali ni demantovana. Dovoljna nam je tek da pomislimo da li je veći uspjeh u ljubavi ostvario Dučić ili neko ko će danas običaja radi proći ulicama grada s cvijećem u rukama.

“Žena koju nije volio pjesnik zapravo nikada nije ni bila voljena”, riječi su koje se pripisuju Isidori Dankan, balerini i “ženi od četrdeset ljeta”, koju je pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin zvao “djevojčicom i svojom dragom”.

Iako je umro u tridesetoj godini, Jesenjin se ženio čak četiri puta, a pored njega počiva Galina Benislavskaja, s kojom inače nije bio u braku. Izvršivši samoubistvo na Jesenjinovom grobu, Benislavskaja kao da je potvrdila riječi svoje suparnice Isidore Dankan. Da li su baš zbog ovakvih fatalnih ishoda Stari Grci ljubav smatrali bolešću, ne možemo nikako znati. Znamo samo za stihovi Đure Jakšića “Zar poljubac meni, starcu,/ daješ, mlada, sa usana?/ Zar na moje staro rame/ pada ruka usijana?”, odavno ne važe ni kod pjesnika, a ni kod onih koji u nemogućnosti da poklone stihove izabranicama svog srca poklanjaju cvijeće i kolače. Moralisti kažu da je bolest to što se mlade žene daju bogatim starcima i obrnuto, ali u praksi novac nikad po pitanju ljubavi ne igra ključnu ulogu.

Čak je i Miloš Crnjanski, boraveći u Engleskoj, bio zapanjen kako ostarjeli pjesnik, nobelovac i nosilac 16 počasnih doktorata Tomas Eliot juri za mladim damama po poznatim londonskim klubovima.

“U ljubavi poslušajte čiču/ priča samo upropasti priču/ o ljubavi to sam zaključio/ da još ništa nisam naučio”, kazao bi jedan od živućih pjesničkih asova Boro Kapetanović. Teško je naći onoga ko je o ljubavi govorio i u ljubavi se ophodio hladno i učeno. Jovan Dučić je sigurno u tome izuzetak koji potvrđuje pravilo. Prizivamo ponovo u pomoć njegovu knjigu “Blago cara Radovana”.

“Ljubav je dokaz inteligencije, jer čovek bez ideja i prostak bez vaspitanja ne mogu biti zaljubljeni, pošto je ljubav najveća mudrost i najfinija duševnost. Ljubav je zato uvek bila privilegija najviših duša, ako ne i najvećih duhova. Sveta Tereza govori đavolu da je nesrećan zato što ne ume da voli, a sveti Frančesko je pravio žene od snega. U hrišćanskom svetu su bili zaljubljeni sveci, ali u paganskom svetu su bili zaljubljeni bogovi”, pisao je svojevremeno Dučić, insistirajući na tome da ni sveci nisu bili pošteđeni ljubavi, odnosno zaljubljenosti. Da li, stoga, treba da slavimo zaštitnika zaljubljenih ili ćemo u ljubavi provoditi svaki dan naših života – dilema je koja je nebitna ukoliko smo zaljubljeni. Potreba za ljubavlju i potreba da se govori o ljubavi oduvijek postoje, ali se, kako je govorio Danilo Kiš, na ljubavnom iskustvu drugih ne može učiti.

“Svaki susret između muškarca i žene započinje kao da je to prvi susret na svetu. Kao da nije bilo od Adama i Eve naovamo milijarde takvih susreta. A, vidite, iskustvo ljubavi se ne prenosi. To je veliko zlo. I velika sreća. Bog je to tako uredio. Budite oprezni. Nemojte nikoga povrediti. Ljubavne rane ostaju najdublje urezane u duši. I nemojte da vam literatura zameni ljubav. I literatura je opasna. Život se ne može zameniti ničim”, zaključak je ove kratke priče o ljubavi i zaljubljenosti koji smo povjerili Danilu Kišu.