Zdravko Čolić: “Ne plaše me starost i godine, razmišljam o drugim stvarima”

Kako se Zdravko Čolić nosi sa činjenicom da vrijeme i godine prolaze, pitali smo ga.

Kako se odnosite prema godinama – bojite li se starosti, prolaznosti? – To je pitanje koje svaki čovjek sebi postavlja. Ne razmišljam previše o takvim stvarima. Sve to razmišljanje o godinama, o starosti i o trajanju potpuno je suvišna kategorija za ljude koji imaju iole duha u sebi.

Iskreno, uvijek stvari gledam mnogo drukčije, ne iz perspektive godina. Kad netko govori o godinama, kao sad ćemo proslaviti ovo i ono, ja sam uvijek zatečen. Nije mi to uopće predmet razmišljanja i opterećenja, kao što nije ni to koliko će mi trajati karijera.

Jednostavno se začudiš kad vidiš da su neki ljudi porasli, a neke stvari se mijenjaju, onda čovjek razmišlja u tom pravcu, a ne o svom sudjelovanju u svemu tome. Imate li neostvarenu želju? – Najbitnije je da zdravlje služi, a svaki čovjek mora imati želje u životu, profesionalne ili privatne.

Smatram da čovjek nikad ne bi trebao biti u potpunosti zadovoljan sobom. U našoj je biti da stalno istražujemo, osluškujemo, tragamo za izazovima. Ako ništa drugo, u prijateljstvima, putovanjima, čitanju. Kao i svaki čovjek, uvijek težim nečemu novom.

Jedna ste od rijetkih javnih osoba koje su svoj privatni život uspjele sakriti od očiju javnosti. Kako uspijevate nadoknaditi vrijeme razdvojenosti od obitelji? Pokušate uskladiti obaveze posla i one obiteljske – ništa to nije neobično i sastavni je dio života.

Funkcioniramo kao i svaka druga obitelj. Kako su obje kćeri u školi, onda u vrijeme ferija idemo uvijek zajedno na odmor i tada se maksimalno posvetim obitelji. Vikendom volimo zajedno otići na ručak ili otputovati na kraći odmor. Treba li vam ponekad da se osamite i budete u tišini, napunite baterije?

Koliko vas uopće emotivno iscrpljuju javni nastupi? Sami nastupi na bini ne, ali sve oko toga puno teže podnosim. Moram reći da je moj jedini problem koji imam, Bosanci to zovu – ‘peglanje’. Nekog nisi vidio pa moraš popričati, netko zahtijeva nešto, netko bi se fotografirao, ne znam…

Samim izlaskom na binu postajem drugi čovjek. Ako te glas služi, onda uživaš, ako te ne služi, onda si malo stegnut, a ako ti glas funkcionira i bend je raspoložen, onda je to najljepši trenutak bavljenja glazbeničkim poslom. I rad u studiju, kad se rade nove pjesme, to mi je inspirativno, jer to je nešto novo što se događa. Sve ostalo je zaista opterećujuće, to da netko jedva čeka da nešto usput pita. Volim privatno sjediti s tim ljudima, ali drugačije – ne.

penzioneri.me/pult24.info