Da li su djeca dužna da u starosti brinu o roditeljima?

Koliko ljudi – toliko ćudi, a kad su stavovi o djeci u pitanju, pomnožite to sve sa 100. Poslednjih godinu dana vjerovatno ste i sami naleteli na neki od tekstova na temu „šta deca (ne)duguju roditeljima“. Kao da se radi o uspješnoj bankovnoj transakciji, tako se često raspravlja o odgovornosti, ljubavi, poštovanju, brizi i odnosu između djece i roditelja. Ko je kome dužan, koliko, da li je dužan ili ne?

Jedna mama iz Amerike je pokrenula lavinu kad je rekla da ona i njen muž uživaju dok se brinu o svojoj djeci i gledaju ih kako rastu, ali da to ne znači da će joj biti dužni bilo šta kada porastu. Naprotiv – ona joj ne duguju ništa zato što ih je rodila. Rekla je i da se nada se da će kao majka zaslužiti njihovo poštovanje, ali na osnovu odnosa koji sagrade, ali je svjesna da za to nema garancija.

Portal Nova.rs pitao je čitoce da li misle da su djeca dužna roditeljima kad odrastu i treba li da se brinu o njima u starosti? Za nekoliko sati stiglo nam je više od 500 odgovora.

Najviše lajkova dobio je sledeći odgovor, koji je dala jedna Vesna.

„I zakonski i moralno i kako hoćete jesu, ali ako moramo da se pozivamo na to kao krajnju opciju – onda džaba sve.“

I riječi jedne Tijane su odjeknule:

„Zakon je napravljen da bi skinuo odgovornost države. Ne zaboravimo da su ta stara, bolesna i nemoćna lica kotizirala cio svoj radni vijek. Djeca možda imaju moralnu ili zakonsku obavezu, ali biologija misli drugačije. Trudim se da moju djecu osamostalim i pustim ih da idu svojim putem, kao ptići kada napuste gnijezdo. Po mom skromnom mišljenju, uloga roditelja jeste da uči dijete empatiji i socijalno prihvatljivom ponašanju. Uloga države je da brine o licima koja nisu više u mogućnosti da se brinu sami o sebi. Ako bi moje dijete pored svih svojih životnih obaveza, moralo još svakodnevno da se brine o meni, ja bih bila duboko nesrećna“.

Gospođa Zora je imala lično iskustvo koje je podijelila.

„Mišljenja sam da djeca ne treba da budu obavezna već prema mogućnostima. Ta djeca imaju svoju djecu i obaveze prema njima. Živim sama, djeca su me zvala da budem sa njima, odbila sam i ne kajem se. Problem su roditelji sa malim ili bez primanja. Tu treba društvo iliti država da pomaže preko ustanova i ličnih dotiranja, a djeca neka stvaraju i vaspitavaju nove naraštaje i po mogućstvu pomažu roditelje.“

„Zašto da društvo bude obavezno pored vas živih?! Hoćete nasljedstvo bez obaveza? Tako ćete isto proći. Sramota!“

Ono što vas je čini se najviše pogodilo je riječ „dužnost“ u našem pitanju.

„Kakvo je to pitanje? Ona ljubav i briga koju roditelj pruža djetetu stvara kod deteta istu takvu ljubav, brigu i požrtvovanje kod djeteta kad roditelj ostari.“

„Po jednoj od definicija, humanost društva ne mjeri se odnosom prema deci i mladima nego upravo prema starima. Jer da brinemo o podmlatku nam je u genima, naklonost prema djeci je iskonska, donosi radost i zadovoljstvo. Dok brigu o starima uglavnom doživljavamo kao žrtvu.“

Lična iskustva ipak mogu da budu drugačija od „treba, logično, normalno“. To nam je otkrila jedna Vera.

„Ja sam poginula oko oca, a pritom mi ništa osim života nije dao. Čovek od 200 kg, morala sam iz duše i srca…I možda je sada lakše kad ga nema što znam da sam uradila sve moguće i nemoguće.“

„Ne, djeca treba da brinu o svojim porodicama, ne treba da ih obavezujemo. Ja imam dva sina, zaista ne očekujem od mojih budućih snajki da brinu o nama kada više ne budemo mogli sami o sebi da brinemo, ukoliko to doživimo. Očekujem da nas poštuju, posjećuju, zovu, da redovno viđamo buduće unuke. Za ostalo postoje domovi, žene koje za novac brinu o starima, mislim da ćemo za toliko biti materijalno sposobni, eventualno da oni dotiraju troškove ukoliko mi baš ne budemo u mogućnosti. Mislim da je to zdraviji odnos i duže održiv dobar međusobni odnos.“

Mnogo lajkova dobio je i jedan kratak odgovor koji glasi: „A ko treba da se brine ako ne deca?“

„Sve zavisi od toga kako se ko zadužio. Neki se kasno sjete da budu roditelji, tek kad zanemoćaju. U normalnoj, harmoničnoj porodici ovo pitanje je suvišno.“

Jedan čitalac je predložio da se djeci „skida pet odsto od plate i prebacuje roditeljima, a oni neka vrate ako misle da treba“.

„Jesu ali ne vole, ljute se, moraš da tražiš, zamjeraju što si bio strog, imaju traume iz djetinjstva jer su morali da spreme sobu, popakuju svoj veš, što su morali da uče, što su imali malo demokratije. E sad, kad zavisiš od njih ili nekog drugog, vraćaju svojim nečinjenjem. Tako da je bolje osloniti se na nekog drugog nego na djecu.“

„Ne nego da idu i čuvaju EU babe i dede starkelje za pare, a ovi u Srbiju neka krepaju. Doduše roditelji i kažu – idite djeco iz ove zemlje, ne znajući ili ne shvataju da time sebi stavljaju kanap oko guše.“

„Nisu dužni. Niko nije tražio da bude rođen i niko nije svoje roditelje birao. Za odnos djeteta i roditelja su uvijek odgovorni roditelji; oni su tražili tu djecu. Ako su roditelji taj odnos izgradili kako treba dok su im djeca bila mala to će se odraziti kada ta djeca odrastu. Svi roditelji kada budu matori dobiju ono što su izgradili sa svojom djecom; Ako je bilo loše vratiće im se loše, ako je bilo dobro, vratiće im se dobro.“

„Gdje su normalni porodični odnosi to nije dužnost već čista ljubav gdje samo vraćate ono što ste od rođenja dobijali.“

(Nova.rs)