Baka Stana u 101. godini hekla, čita, a evo šta je njen recept za dug život!

Stana Srdić i nakon što je u decembru prošle godine proslavila 100. rođendan i dalje čita, hekla i plete, a raduje se ljepšem vremenu kako bi mogla da izađe i prošeta po dvorištu.

Stana živi sa ćerkom Draginjom Macanović (74) i njenom porodicom u banjalučkom naselju Lauš, a zadovoljna je, jer je “mozak još služi ispravno”, a zdravlje joj je odlično.

Dosadili su joj zimski dani, jer joj je zbog slabe cirkulacije hladno na rukama, pa ne može da plete, ali pomalo hekla.

“Čitam malo, pregledam novine. Čitam ovih svojih knjiga, imam ih dosta. Pročitala sam ovo Jevanđelje već pet puta, a ima 500 stranica. Šta ću, uzmem pa čitam”.

Uz njeno uzglavlje nalaze se tri štapa i mobilni telefon, koji redovno koristi pošto joj većina djece ne živi u Banjaluci.

Stana Srdić rođena je 1917. godine u selu kod Kulen Vakufa, 1917. godine. Nakon što joj je prvi muž nastradao, preudala se i živela u Petrovcu do 1995. godine, nakon čega je izbjegla u Derventu. Živela je jedno vrijeme i u Kotorskom zalivu, a u Banjaluci je u proteklih desetak godina.

Preživjela je dva rata, rodila desetoro djece, mnogo je radila i život joj je kaže bio “svakakav”, ali se ne žali.

“Radila sam, i šta god sam radila, pjevala sam i radila. Nisam nikad bila tužna. Podigla sam djecu, rodila, nisam išla kod ljekara, sve sam porodila bez ljekara, bez babica, sama”, kaže ona.

Na pitanje u čemu je tajna njenog dugog života, odgovara da ne zna.

“Težak je dug život, da sam u svojoj kući bila uvijek, bilo bi dobro, ovako, koliko sam kuća promijenila, i sada sam kod kćeri i zeta, dosadilo mi je”, rekla je Stana Srdić.

Vremena su, kako kaže, danas drugačija. Njoj ništa nije bilo teško da radi i sve joj je bilo kako treba.

“Nema posla koji nisam radila, sve, i kopala i orala i žela i sve sam radila”, prisetila se ona.

Stana, koja je znala da sama zakolje i pripremi ovna za kosce, nema mnogo razumevanja za današnje žene.

“Gledam ih sede, puše i piju kafu, ne rade ništa, čeka da joj čovek zaradi i donese. Ja nisam čekala, nego sam radila kao rob što se kaže”, kaže Stana Srdić.

I danas bi voljela da može da radi, ali zbog godina ostao joj je samo ručni rad. S ponosom je pokazala stoljnjake koje je isheklala, te je ispričala kako njenog heklanja ima svuda po svijetu, jer su nešto odnela djeca, a nešto i prijatelji.

“Kad je svetac, čitam, kad je radni dan, onda pletem i heklam. Vid me još služi, a imam i naočare”, priča Stana.

Penzioner je od 1982. godine, a najžalije joj je što smatra da je teret ćerki koja brine o njoj, a nije dobrog zdravlja.

penzioneri.me/dijaspora.news