Džaladža Bonhajm: Briga o roditeljima koji stare

Mnogi se u Crnoj Gori nalaze u ulozi staratelja svojih roditelja. Ne pravno gledano, već suštinski. A to je suština o kojoj se rijetko govori. Sudbina mnogih o kojoj se ćuti. Ako ćutimo, nećemo ni znati. Ako ne znamo, nećemo moći ni da pomognemo. A doći ćemo u situaciju da je i nama pomoć potrebna. Ili bar – razumijevanje.

Zato, prenosimo i tekst dr Bonhajm, žene koja ima i profesionalno i lično iskustvo kada je ova tema u pitanju.

Posljednjih godina, nebrojeno puta sam putovala u Njemačku. Ne, nažalost, da bih uživala u ljepoti zemlje, već da bih brinula prvo o ocu do njegove smrti 2013. godine, a sada o majci koja je doživela tri ozbiljna moždana udara, skoro da je slijepa i ima demenciju.

Ja sam jedino dijete, i to dijete koje živi daleko, bez braće i sestara ili rođaka na koje bi moglo da se osloni. I mada je moja situacija u nekom pogledu neobična, poznajem dosta ljudi koji imaju sličnu sudbinu. U nekom trenutku, došlo je do promjene uloga, i oni su postali staratelji svojim roditeljima.

Kao što zna svako ko se brinuo o ostarelom roditelju, to nimalo nije lako. To je nesumnjivo sveti zadatak, zadatak koji nas mijenja, ali on može biti i izuzetno težak. Zahtjevi koji se postavljaju pred staratelje su ogromni. Možda će biti suočeni sa teškim odlukama na kraju. Možda će morati da se bore sa zdravstvenim krizama, nesposobnim ljekarima i neočekivanim katastrofama. Uobičajeni izvor stresa je finansijsko opterećenje. Njihovi roditelji mogu biti tvrdoglavi, mogu poricati stvarnost, biti samoživi ili jednostavno – naporni. Nezalečene rane iz djetinjstva mogu se otvoriti, pokrećući unutrašnje oluje besa i tuge, ozlojeđenosti i negativnosti.

I kao da to sve nije dovoljno, tu je i agonija koju izaziva situacija u kojoj oni moraju da budu svedoci patnje nekoga koga vole, a da su pri tom potpuno nemoćni da mu pomognu. Nikada neću zaboraviti tugu koju sam osjetila kada sam posetila svog oca nekoliko nedelja prije njegove smrti. Zatekla sam ga kako leži, mršav kao da je preživeo holokaust, lica prekrivenog crnim i plavim masnicama od nedavnog pada, zatočen u tijelu koje ni na koji način više nije moglo da ga podrži. Slomljena srca, povukla sam se u kupatilo i zajecala.

Odrastajući, mislim da mi nikad nije palo na pamet da ću ja jednog dana biti odgovorna za dvoje ljudi koje sam zvala majkom i ocem. Svakako, ova tema nikada nije bila pokretana ni u školi ni na fakultetu. Mislim da smo svi dijelili maglovito očekivanje da će se naši roditelji, jednom kada budu isuviše stari da bi živjeli u kući, preseliti u neku vrstu ustanove koja pruža pomoć. Nikada nismo bili podsticani da razmišljamo o tome šta bi to moglo da znači ili šta bi mogla biti naša uloga u ovom procesu. U našim očima, to je izgledalo veoma jednostavno: uloga naših roditelja bila je da se staraju, a naša da budemo oni o kojima se staraju.

Naravno, kod mnogih vrsta životinja, stvari upravo tako funkcionišu: staranje ide samo u jednom pravcu – od majke ka detetu. Ipak, mi, ljudi, radimo drugačije. U ljudskim zajednicama širom svijeta, uobičajeno je da mladi brinu o starima. U početku, mi smo ti o kojima se staraju, kasnije, mi smo staratelji. Kada je riječ o ovome, naša vrsta nikako nije jedina. Mladi slonovi, na primjer, često brinu o starim i dementim starijim, sa izuzetnom nežnošću, štiteći ih od predatora i pomažući im da dođu do hrane.

Slično tome, kod naše sopstvene vrste, briga o starijima je očigledno sastavni dio onoga što nas čini ljudima. Drugim riječima, promjena uloga koju ćemo možda doživjeti kako naši roditelji budu starili nije ni anomalija niti nesretna okolnost. To je očekivano. Tako je u životu. Pa ipak, zato što se o tome rijetko govori, često smo potpuno nespremni kada se to dogodi.

Kako bismo mogli da brinemo i za starije i za njihove staratelje tako da to bude sa mnogo više saosećanja i radosti? Kako bismo mogli da sačuvamo dobrotu sistema koji imamo (jer dobrota postoji u njemu, zajedno sa užasnom disfunkcionalnošću) dok istovremeno stvaramo nove modele koji zadovoljavaju potrebe svih generacija? Nisam sigurna. Ali vjerujem da rješenja postoje i znam da je ta veza ključ za njihovo pronalaženje.

Radeći više od trideset godina za okruglim stolovima, svesna sam moći jedinstva oko zajedničkog cilja. Zbog toga bih želela da vas podstaknem da zajedno stvarate krugove gde ćete moći da dijelite svoje nade i snove, znanje i iskustvo.

Zapitajte se sada: “Šta bih volio/la da se desi?”

Stvaranje nečeg novog uvek počinje vizijom. Zato otvorite vrata svojim vizijama, pričajte o njima, delite ih. Zajedno, možemo stvoriti svet gde će sve generacije dobijati podršku koja im je potrebna kako bi vodile ispunjene i radosne živote.

Dr Džaladža Bonhajm, osnivačica “Institute for Circlework”, svetski je priznata predavačica i nagađivana autorka. Pomaže ženama širom svijeta i obučila je stotine vođa krugova. Posebno priznanje dobila je za svoj rad na Bliskom istoku gde njeni krugovi ujedinjuju Jevrejke i Palestinjanke.

penzioneri.me/penzin.rs