Slobodanka Seka Martinović, dobitnica ovogodišnje nagrade „19. decembar“: Žena koja se raduje svakom novom danu

Novinarka ,PR menadžerka, modna dizajnerka, laureat nagrade „19 decembar“ za 2024. godinu i aktivna penzonerka, najnoviji autorski projekat „Zagrli život, koliko god godina da imaš“ posvetila je trećem dobu, generaciji kojoj i sama pripada

Teško je u malo riječi opisati Slobodanku Seku Martinović. A još teže, nabrojati Sekina interesovanja, dostignuća, kreacije, inovacije. Seka, i u osmoj deceniji života, aktivno radi, kreira, osmišljava, i – ne odustaje. Nepresušna je inspiracija svima koji je poznaju. Ove godine stiglo je priznanje od Glavnog grada za sva njena životna dostignuća i uspjege – nagrada „19 decembar“.

Nagradu ste dobili za veliki doprinos razvoju i unapređenju kulturnih i umjetničkih dešavanja u Podgorici i Crnoj Gori, za sve sto ste uradili u pola vijeka trajanja. Šta za Vas predstavlja ovo priznanje?

“Duboko vjerujem da je lični uspjeh  zadovoljstvo u stvaranju kroz davanje, mnogo više od onog što dobijate. Sve što sam uradila na više polja u ovih pola vijeka , bilo je  sa sa velikom ljubavlju i strašću s ciljem da  da dam najbolje  u mjeri mogućnosti i kontekstu  vremena. Većinu  stvari koje sam radila  i pionirski  pokretala bilo je u svom gradu i za svoj grad. Naravno i za Crnu Goru. Bez očekivanja! A kad zajednica  zapazi da ste činili  i činite nešto dobro, društveno korisno, da ste  posvećeni , istrajni i uporni, da ste kvalitetom  ostavili  dobar trag i to nagradi priznanjem – onda znate da je vrijedilo truda.  Najzad , tragovi su ono što trajno ostaje za nama. Zato je nagrada “19 decembar” i draža i značajnija jer mi je moj grad uzvratio na najljepsi način. I ukazao veliku čast. I obavezao da je opravdam I u budućem periodu.

Kad kažete Titograd, uvijek apostrofirate ulicu Slobode. Zašto?

Ja sam dijete ulice Slobode br. 2, ulice iz koje sam krenula u otkrivanje života, ljudi, svijeta ondašnjeg Titograda, stare Podgorice, potom Podgorice, ulice koja je za mene ima poseban značaj. U njoj sam provela djetinjstvo, odrastala, stasavala; ona je metafora mog  traganja za spoznajama, razvoja  moje beskonačne radoznalosti I kreativnosti, nagovještaja  talenata koje sam imala,  a nisam ih bila svjesna. Artikulisali su se kasnije. Simbol moje ulice je bilo korzo, mjesto  okupljanja,  društvenog  života, centar našeg mladalačkog svijeta , ljepote, titogradskog duha..  Zato je ulica Slobode za mene  mnogo više od ulice i ima svoj značaj u ovoj  nagradi.  Pozdravljam incijativu da joj se vrati oduzeti korzo, i da se oživi duh  centra grada koji je, na žalost, izgubio sve svoje autentične društvene i kulturne  karakteristike.

Počeli ste karijeru kao novinar u tada jedinom i najstarijem listu, “Pobjedi”, ostvarili ste se i u PR-a, u modi ste više od četiri decenije…

Sa ove distance nisam sigurna da li sam ja birala svoje profesije ili su one prepoznavale mene, ali ovo što sam postala i postigla rezultat je njihovih preplitanja, velike upornosti, istrajnosti, nekad i tvrdoglavosti, prije svega ljubavi prema onom što radim. Moja prva ljubav je novinarstvo. Počela sam u “Pobjedi” davne 1975. godine. Ali moje ljubavi su i moda, dizajn, kostimografija, estetika u najširem kontekstu, odnosi sa javnošću, komunikacijska kultura, posebno u sferi vizuelnog idenditeta.  Sve tri profesije, iako kompleksne i zahtjevne u tijesnoj su vezi i sinergiji. Smatram se privilegovanom što sam se bavila i bavim poslovima koji i jesu privilegija.

Iz pozicije penzionerke, kakva su sjećanja na vaše početke?

Dolazak u “Pobjedu”  jedan od najljepših perioda u mom životu koji me je, pored porodice, obikovao kao ličnost. Ali bilo je i drugačijih trenutaka koje danas prepričavam kao anegdote. Bila sam svoja, atraktivna  i suviše avangardna.  U to vrijeme stereotipa, predrasuda i šjakih patrijarhalnih  licemjernih pravila sredine, to baš nije bila prednost. Tu bitku sam, ipak, dobila.

Vecinu radnog staža u “Pobjedi” provela sam u redakciji za kulturu,a napustila sam je sa mjesta urednika “Porodicnog magazina”. Zanimljivo  je da sam nagradu za novinarstvo Udruženja novinara Crne Gore za 2003. godinu  dobila par mjeseci nakon odlaska iz kuće u kojoj sam počela.  U INDEX- su sam bila 10 godina, radila ekskluzivne intervjue, uglavnom sa  političarima, koji su tada kao i danas bili najveće zvijezde, i ličnostima sa umjetnicke javne scene (117 ukupno) kao i u “Žurnalu” koji je trajao kratko. Bila sam PR UTIP “Crna Gora” i PR Nacionalnih parkova Crne Gore odakle sam i otišla u penziju.

Zaslužni ste za pokretanje crnogorskog modelinga i razvoj  modnog kreatorstva, za šta ste dobili i nagradu za životno djelo Crnogorske modne komore…

Sredinom 80-tih počela je ta priča. Zaljubljena u modu, novinarstvo me je inspirisalo za osnivanje prvog Udruženja modnih kreatora Crne Gore, čiji sam bila prvi predsjednik. Bio je to pionirski  poduhvat i sve što se kasnije na tom polju razvilo na ovom prostoru, krenulo je od te asocijacije.  Prva autorska revija FORMA 1997. godine u Podgorici, učešće na Sajmu mode u Beogradu i nagrada “Zlatana košuta”…Slijede brojne kolekcije inspirisane kulturnom odjevnom baštinom princeza Petrović, modni festivali u bivšoj Jugoslaviji, revija u Parizu 2001. godine na kojoj sam predstavila kolekciju “Reinkarnacija”, kao prvi dizajner sa ovog prostora u centru svjetske mode.

Od bogatog modnog opusa, šta biste izdvojili?

“Omaž ženi i jednom vremenu”, multimedijalni spektakl inspirisan Jovankom Broz, priča o pop kulturi socijalizma sa 180 učesnika smatram krunom svog dizajnerskog rada. Izdvojila bih kolekciju “Volite zeleno”, “VINTAGE REEFRECH” kolekciju modne reciklaže, DIJALOG MOST DO SLOGE, multimedijalni projekat koji apostrofira značaj bogatstva različitosti Crne Gore sa kojim je zatvoren DEUS 2022. I, svakako revija “U slavu godina” u okviru SENIOR FEST-a, posvećena trećem dobu.

Dvije decenije radite kao filmski kostimograf, od osnivanja ste u KIC POP HORU, bavite se i građanskim aktivizmom…

Sa Draškom Đurovićem, našim poznatim režiserom, zakoračila sam  u taj magični svijet filma. I imala rijetku priliku da radim i sa svjetskim zvijezdama Marizom Berenson i Majklom  Medsenom. Sad sam angažovana  na petom filmu sa Đurovicem.

Odakle crpite toliku energiju?  U  osmoj deceniji ste neumorni,  aktivni na svakom polju, a pritom ste i majka i supruga. U čemu je tajna Vaše vitalnosti? Postoji li neki recept?

Ja imam teoriju – da je sve u glavi. U  pozitivnim mislima i dobroj energiji koja se nekim čudesnim načinima obnavlja. Zapravo, jedna aktivnost puni mi baterije za drugu. Često ni sama ne znam kako uspijevam da sve obaveze koje paralelno  preuzmem privedem kraju. Blage sam naravi, znam da se naljutim, praštam, imam visok nivo tolerancije, duboko vjerujem u energiju. Imam  svoje “mantre”- kako ostati normalan u ovom haoticnom životu. Kako da se dekontaminiram od svakodnevice i tempa koji sama sebi namećem. Vedra sam i vesela, kažu i duhovita, uživam da pjevam i igram.

Već decenijama poznati ste kao njegovana dama od stila…Kako uspijevate?  

Stil je u ličnosti, dobar odabir odjeće samo podržava ono što reflektujete iznutra. Njegovana sam u mjeri mojih mogućnosti , genetike i svega što mogu upotrijebiti iz kuhinje. Kod kozmetičara sam bila dva puta u životu, nemam skupe kreme, ne kupujem skupu odjeću….A imam skupih zaliha iz nekih boljih vremena koje stalno recikliram. Mnogo hodam, vozim se gradskim prevozom. I svaki dan bar jednom moram biti u kafiću. Moj duh je mnogo mlađi od mojih godina.

Najnoviji projekat je autorska  emisija “Zagrli život”u saradnji sa televizijom ADRIA. Šta vas je motivisalo?

Činjenica da sam zakoračla u osmu deceniju, iako sam duhom I energijom mlađa od svojih bioloških godina i želja da se na moj način posvetim penzionerima i trećem dobu. Skoro 130 hiljada penzionera, nepravedno su zapostavljeni, diskriminisani jer društvo ih tretira kao teret, a znanjem, iskustvom i onim što jos uvijek  mogu dati, mogli bi biti resurs. Poenta moje emisije je drugačija percepcija tog životnog razdoblja, razbijanje predrasude o starosti kao ružnom, tužnom i teškom periodu života.

Zaboravljene legende

Na drugoj godini studija, vrlo mlada  ušla sam u redakciju, u  jedan za mene  očaravajuci svijet. U profesiju koja me je opčinila, među ljude čije sam tekstove i knjige  do tada samo čitala…. Moj prvi glavni urednik, Svetozar Durutović, Marko Špadjer, Vito Nikolić, Zaga Berkuljan , Nataša Martinović, Đina  Čelebić, Dara Vučinić…bardovi i prve žene u istoriji crnogorskog novinarstva, danas zaboravljene i lijepo bi bilo da im se društvo posthumno oduži makar serijom tekstova ili TV emisija. Danas, kao penzionerka taj zaborav kao nepravdu, osjećam još intezivnije.

Vesna Radojević