Sve više ljudi izbjegava brigu o ostarelim roditeljima

Kako su žene bez prihoda u starosti znatno brojnije od muškaraca, one su češće i žrtve nasilja. Naime, sva dostupna istraživanja potvrđuju rasprostranjenost nasilja nad starijima, a posebno nad starijim ženama. Starije žene doživljavaju višestruke oblike diskriminacije i tri puta su češće žrtve nasilja od starijih muškaraca. Nadežda Satarić, iz nevladine organizacije za brigu o starima “Amati”, objašnjava da pojave nasilja nad starijima, a posebno nad starijim ženama, često ostaju neprepoznate, jer one uglavnom o tome ćute.

“Kako kažu ‘trpi muku, da sakriješ bruku’. Starije žene doživljavaju diskriminaciju koja zajednički izvire iz strogih rodnih normi i kulturološki utkanih vrednosti koje prvenstvo daju mladima i ulozi žena kao rotkinja, uzrokujući pretpostavke da su žene beskorisne nakon reproduktivnog doba, a one su često posle tog doba neformalni negovatelji i svojoj djeci s invaliditetom, bolesnim supružnicima, bolesnim rodititeljima, one su i domaćice, one su žene – robinje, jer ne žele da kažu ‘ja više ne mogu’. Ovo stvara poseban tip ranjivosti starih žena na nasilje, koje ostavlja tajne posledice, počev od smanjenja njihove radne sposobnosti, pa pogoršanja ionako narušenog zdravlja, mentalnih oboljenja, pokušaja suicida ili suicida, rizika od sirmaštva i beskućništva i drugo”, objasnila je Satarićeva.

Starije žene koje nikada nisu radile pa samim tim i ne mogu da računaju na penziju kada ostare, jer Srbija još uvek nema kategoriju “socijalnih penzija”, teško nalaze pomoć od države. Naime, do državne pomoći mogu doći samo stare žene koje nisu imale potomstvo, dok one koje imaju decu to teško mogu da očekuju i upravo one često postaju žrtve nasilja. Jer, obaveza izdržavanja starijih članova porodice nije detaljno regulisana zakonom, ali postoje propisi koji regulištu tu oblast i koji nalažu da potomci – dakle punoletna deca – imaju obavezu da brinu o svojim ostarelim roditeljima. Kako ima dosta potomaka koji ne mare za očeve i majke, pravdajući se da nemaju novca ni za sebe, ostareli roditelji, ili samo jedan od njih, trebalo bi da ih tuže, a oni to ne žele da učine.

Nadežda Satarić ocjenjuje da ni donošenje zakona koji bi se bavio samo brigom o starima ne bi rešilo problem i sprečilo nasilje nad starim osobama.

“Djeca su i sada u obavezi da izdržavaju svoje nemoćne roditelje kada ne mogu da zarađuju ili nemaju primanja. Zna se tačno da punoljetna djeca moraju novčano da pomognu i određeno je koliko ta pomoć treba da iznosi. Međutim, to se ne primenjuje iz prostog razloga što oni nemaju ni za sebe”, ocenila je Nadežda Satarić.

Čak i da nije zakona, bilo bi sasvim prirodno da se djeca staraju o svojim roditeljima kada ostare. Ipak, danas mnogi penzioneri –  izdržavaju svojim redovnim mjesečnim penzijama ne samo svoju djecu već i unučad, jer mladi teško nalaze posao ili ga imaju u privatnom sektoru, gde ne postoji sigurnost rada niti redovnost mjesečnih primanja. Osim toga, njihova primanja često nisu dovoljna da bi se osamostalili, pa ostaju u roditeljskom domu u kojem njihovi ostareli roditelji plaćaju komunalne usluge i hranu za cijelu “proširenu” porodicu.

Dakako, ima i djece koja su otišla u svijet i koja u trci za zaradom nemaju vremena za ostarele roditelje. Oni, zahvaljujući novcu koji zarađuju u inostranstvu, nastoje da roditelje, pogotovo ako im je ostao samo otac ili samo majka, smeste u neku ustanovu za stare. Kako u državnim domovima za stare nema dovoljno mjesta za nepokretne, djeca ih smještaju u privatne, često ne proveravajući da li domovi imaju licencu, rizikujući da umesto brige o ostarelim roditeljima plaćaju “pakao”. Uz to, stari roditelji najviše žele da ostanu u svojim domovima, a onda se susreću sa činjenicom da o njima zapravo nema ko da brine, a oni koji bi to i činili traže određenu sumu novca, koju stari bez penzije ne mogu da plate.

penzioneri.me/b92.net