PROFESOR IZ BANJALUKE SA OSKAROM ZA NAUKU Mi smo totalno zapušten narod, taoci političkih sekti

Čovjek koji se devedesetih okitio titulom oskarovca za nauku. Godine 2001. dobio je najviše priznanje briselskog salona – Veliku lentu.

Sve ovo je njegovo ime pozicioniralo u sam vrh naučnika iz oblasti elektrostatike, ali u BiH malo koga to zanima. Na matičnom fakultetu je skrajnut, a u ministarstvu nauke ne vide potrebu da iskoriste potencijal koji jedan ovakav čovjek nudi.

Naravno, ovo i ne čudi, znajući u kakvoj zemlji živimo i koliko su nauka i tehnologija nebitni onima koji se u BiH nešto ‘pitaju’. Toga je svjestan i profesor Gaćanović, koji od države ne očekuje ništa, od nje je odavno digao ruke. Ali nije od mladih ljudi u kojima vidi jedini spas.

Odlučili smo da razgovaramo sa profesorom Gaćanovićem i saznamo kako jedan svjetski priznati naučnik vidi sadašnjost, ali prije svega budućnost BiH.

Već na početku razgovora, profesor Gaćanović razbio nam je sve nedoumice oko toga da li ovdje još uvijek ima nauke ili je ona odavno nestala.

„Kod nas nema nauke, ona se ugasila početkom devedesetih. Pitanje je vremena, ako ovi mladi ljudi ne povuku naprijed i nešto ne promijene, kad će se ponovo vratiti“.

Današnji univerziteti i takozvani instituti, za njega, nemaju više niti mogućnosti, a ni ljude koji bi ponovo vratili nauku i tehnologiju tamo gdje joj je mjesto.
I to je ono što pogađa ovog profesora, koji iz protesta nije ni htio da razgovor vodimo na njegovom fakultetu, jer je „Univerzitet u jadnom stanju na kojem je sve šminka i gdje se sve pretvorilo u jednu fikciju“.
A takvo stanje se, kako nam je rekao kasnije, samo pretočilo na sve ostale dijelove društva. I zbog toga je čak i odbio da ga fotografišemo sa mnogobrojnim priznanjima koja je dobio. Kaže, ne želi preko medija da ih pokazuje onima koji ne zaslužuju ni da ih vide.

Zbog ovakvog njegovog stava prema fakultetima i ljudima koji tamo vode glavnu riječ, razgovor započinjemo na temu njegovog rada. Logično je bilo da profesora Gaćanovića prvo pitamo kako to da nauke nema ni u tragovima, a da se toliki ljudi na univerzitetima nazivaju naučnicima.

„Ma, vrlo je upitno šta su to današnji univerziteti u BiH. Oni rade po principu organizacije iz socijalizma i sadašnjeg ‘kako hoćeš’ sistema. A da ne govorimo o profesorima i kako se imenuju i biraju ljudi na fakultetima koji bi trebali da budu pokretači nauke. Mi da bi radili na razvoju i obnovi nauke sa ovo ljudi što imamo i koji su talentovani moramo ustrojiti svoj sistem vrijednosti i bazirati ga na realnom stanju. Pošto smo mali, za početak moramo stvarati za internu ekonomiju, a sutra za eksternu ekonomiju. Ovdje je to teško, jer se kod nas profesori biraju usljed ovog moralnog posrnuća na razne načine koji ne priliče profesorskoj tituli. To morate istražiti i razotkriti. Jer, vi mladi ljudi dobijate djecu, djeca rastu, trebaju se školovati, raditi… A da bi radili moraju nešto naučiti tokom školovanja. Ovdje u ovakvim uslovima, teško.

A šta je to što nas spriječava da napravimo pomak?

Mi smo zatočenici ljudi koji su u politici. Ali, meni je nejasno zašto ljudi ne biraju druge. Ja bih birao mlade ljude, nove. Kod nas je stalno status kvo, jer ovi koji su na vlasti neće ništa da burkaju zbog sebe. Oni su odjednom postali enormno bogati. Ja ih znam da nisu imali ni za burek, a danas imaju milione. Pa pogledajte ovog doktora svega, bivšeg ministra Željka Kovačevića. On je klasičan primjer ovih o kojima govorim. Vi mladi morate se ugledati na neke ljude koji su vama mjerilo života, uspjeha i kvaliteta življenja. Ako ih ne možete naći ovdje, možete vani. Vi ste pametni i puni snage i elana. Ja bih vašim čitaocima predložio da samo glasaju i biraju mlade „no name“ ljude sa idejama, koji nisu zatočenici ovih političkih stranaka koje su prerasle u sekte. Samo tako možemo naprijed.

Kažete da smo svi zatočenici političara na vlasti. Koliko se to vidi u slučaju univerziteta i koliko se u tim, kako se često kaže nezavisnim ustanovama, može nešto uraditi mimo politike?

Najveći univerziteti u svijetu poput Oksforda, Harvarda, Stenforda su privatni i nude sve mladom čovjeku. Sa tih i sličnih univerziteta su nobelovci. Mi na državnim univerzitetima smo zatočenici nekakvog miksa socijalizma i sadašnjeg vremena. Takvi univerziteti nisu nezavisni i na njih dolaze stranački ljudi. I šta možete od njih očekivati? Ništa

Da li su oni preuzeli fakultete?

Kako da nisu. Naravno. Moja misija na Elektrotehničkom fakultetu je bila formiranje elektroenergetskog odsjeka i nisam uspio u tome. A razlog su takvi ljudi. Vi imate danas na fakultetima puno ljudi iz politike i puno ljudi iz policije. To je referenca za ulazak, a ne naučno znanje. Pa da li vi znate da naši ljudi nisu u stanju ni sa čim da izađu vani da rade i da to pokažu.

A zašto?

Zato što nemaju ništa. Nisu učeni bilo čemu. Ne znaju ni procedure. Naše ljude prvo treba naučiti da znaju putovati. Da znaju otići na aerodrom, čekirati se. Služiti se internetom, tehnologijama. Oni to ne znaju. I šta takvi ljudi mogu napraviti da bude interesantno ljudima iz čitavog svijeta kojih ima 7 milijardi. Ja predlažem mladim ljudima, kad ujutru ustanete, pitajte tamo onog u ogledalu šta ću danas da radim i ko je budala od nas dvojice. Mnogo vi toga morate promijeniti da bi mogli ići naprijed.

Ali kod nas vlada mišljenje da smo mi ipak najpametniji, da sve znamo, da su kod nas ljudi obrazovani i da stalno izvozimo taj visokostručni kadar. Koliko je to odbrana od našeg neznanja?

Normalno! To je čokolada za narod. Laž. Ma mi smo se zapustili. Mi smo totalno zapušten narod kojem treba hitno pomoć. Ali ima ona narodna „umiljato jagnje dvije sise sisa“. Mi moramo biti umiljati i mudri i tražiti pomoć i od Zapada i Istoka, razvijati se uz pomoć svih i pokušati ovo preživjeti.

A kako će nam neko pomoći ako mi ne znamo ili čak ne želimo sami sebi da pomognemo?

Od ovih starijih generacija koje su živjele u jednom sistemu, pa došle u ovo beznađe očigledno je da se ne snalaze i od njih ništa ne možemo očekivati. Ali vi mladi ljudi koji imate obrisano pređašne stanje i nemate taj pojam slijeda trebate biti osviješćeni da znate u kakvom se bunilu nalazite. Vi morate uraditi nešto za sebe. Nije rješenje u ovom sadašnjem političkom organizovanju, preko ovih raznih sekti, odnosno političkih stranaka. Vi morate uraditi nešto za sebe ili idite vani i radite najlošije poslove. Ovdje je jedna pat situacija. Po meni, ovo se zove ludilo, beznađe. Naravno, vi mladi ljudi niste to zaslužili, ali morate se boriti.

A kakvo je stanje u privredi profesore? Ima li tu nade sa ovakvim načinom podrške, dovođenjem ovakvih investicija, pokretanjem poslova sa niskoobrazovnim kadrom?

Investitori ako imaju nekakav novac to je obično prljav novac i on ga ulaganjem kod nas legalizuje. A kad se takve stvari rade, tu je obično riječ o loan poslovima i njima ne treba obrazovan kadar, već neobrazovani ljudi da se pate po čitav dan. Naš narod je ponižen, a sve to rade ovi iz političkih sekti da bi se još obogatili. Samo ne znam šta će od tih para, gdje će potrošiti. Oni prave nesreću svojim potomcima. Sad su ti potomci bahati. Kad odete na ulicu on ide na vas džipom. Kad odete u kafanu, on vas istjera sa ostalim gostima.

Kako onda da mi očekujemo neki napredak kad imamo situaciju da sa jedne strane političari uzimaju milione, a sa druge dovode investitore sumnjivog bekgraunda i narodu nude izrabljivačke poslove za minimalac?

Pred rat ovdje u Medicinskoj elektronici napravljena je čista soba, treća u Evropi, gdje su se proizvodili pejsmejkeri. Ja sam imao sreću da sam učestvovao u njenom projektovanju. Kada je došao rat, neki ljudi su odlučili da bace na otpad tu fabriku, a danas sa njom licitira onaj Mile Radišić, koji je bio i u zatvoru za to. Ovo je naša realnost i zbog ovakvih primjera nama je tako kako jeste. A sva rješenja kako će se živjeti i šta će biti zavise od vas mladih ljudi.

Da li je Vas kao čovjeka sa tolikim iskustvom i znanjem, sa poznanstvima u svijetu kontaktirao neko iz ministarstava ili Vlade da pokušate da date svoj doprinos razvoju društva?

Ma nije niko. To su vjerovatno kompleksi. A što se tiče mene lično, ja sam trebao da odam odavde. I želio sam. Godine 1994. sam dobio oskara za nauku koju dodjeljuje Eureka i bio sam u Briselu, Danskoj, Holandiji… Tad sam dobio posao u Liježu i bio sam se spremio da idem, autom su po mene došli u Beograd, ali tu noć je moja majka dobila moždani, pa zatim i infarkt srca i ja nisam otišao. Tako se meni dogodilo da sam još uvijek tu. Nije mi žao, ipak sam među svojim narodom, ali danas imam samo vama mladim ljudima da kažem nešto, jer me ovi na vlasti ne žele slušati, niti razumiju to što bih im govorio. I zato vi mladi znajte da nikakve koristi nećete imati od političkih usmjerenja i ovih sekti. To vam je samo hendikep za vas i vaš život. Razmislite šta ćete sa vašom djecom ako danas prihvatite da igrate po pravilima ovih koji su nas doveli u ovakvo stanje. Oni će stasati pa će vas pitati: „Šta si radio kad je trebalo nešto da mijenjaš?“ U tim sektama ne znaju ništa da rade i onda im je odbijanje znanja i promjena odbrambeni mehanizam. A oni koji znaju neće da trpe. Vidite koliko je BiH izgubila ljudi.

Kako onda nešto da promijene oni koji su ostali i koji su svjesni i žele nešto da urade?

Ako ste svjesni, a mladi to jesu, vi ovo morate urediti. Ako vi ovo ne uredite i odete neće biti od nas ništa. Naravno, teško je nešto urediti ako ne znate kako, ali pođite od one narodne „idem od kuće, da vidim kako je kod kuće“. Uzmite znanje, logiku, mišljenje, pamet i vratite se kući, ovo je vaše. I onda napravite odnose u kojima će biti ljudi na vlasti koji će zastupati vaše interese. Pustite ove sadašnje. Pa kad date svinji džak žita, ona jede dok se ne najede, ostatak ostavi. A kod nas ovi uzmaju sve, ništa ne ostavljaju i još bi da mogu.

Pa kad je sve izokrenuto. Ovdje su ljudi utučeni i kao takvi navikli da je loše normalno. Tako je i sa poslovima koje ljudi rade. Nešto se malo mijenja razvojem IT sektora koji nam prikazuju kao budući pokretač privrede. Da li je možda ovo neki put kojim bi se moglo ići?

Ta priča sa IT sektorom, priča sa ovim mladim ministrom u Vladi RS Srđanom Rajčevićem je šuplja. Mi samo dovodimo firme iz inostranstva, onda uzmemo mlade ljude koji rade za njih i to je to. To su glupsti šta on priča, ali mlad je čovjek pa mu ne zamjerim. Ne zna on. Svoje ljude treba čuvati i prema njima se treba odnositi kao prema članovima porodice. To je zadatak onih koji dođu na radna mjesta u politiku. Ako je neko IT inženjer on treba da radi za ovu zajednicu, za firmu koja je nikla ovdje, a onda da se rezultat tog rada proda negdje. Vi imate ovdje IT firme, ali one izrabljuju radnike, ne plaćaju porez… Ali problem je kako društvena zajednica to podnosi. Naravno, nikog nije briga, bitno je samo nekom dati pinku i miran si.

Gdje Vi onda u ovakvom sistemu vidite šansu za razvoj?

Kao što sam rekao. Ja vidim šansu samo u vama mladim ljudima. U drugačijem sistemu. Da se vi preorganizujete i da postavite iskrene vrijedne ljude na sva odlučujuća radna mjesta od politike pa nadalje. Vi trebate iskreno da se postavite prema tome i promjene će doći. Samo da svako radi svoj posao profesionalno. Ovdje mladi ljudi žele da rade, ali oni koji bi trebali da budu nosioci razvoja moraju da urede to društvo da bi ono napredovalo. A ko će to uraditi nego vi, generacije koje dolaze. Ljudi poput mene, stariji koji vrijede se povlače, znajući kakva je situacija. Neće da imaju posla u ovom beznađu. Ali mladi ne smiju da odustanu.

Mislite li da te dolazeće generacije mogu svoju budućnost bazirati na tehnologijama?

Drugi narodi zasnivaju svoju egzistenciju na bazi tehnologija. I to je moguće. Ali ovoj sadašnjoj kasti ne trebaju fabrike i tehnologija gdje bi se nešto proizvodilo. Njima samo treba zemlja na kojoj će praviti zgrade. Zbog toga su i uništili sve i kroz te poslove zgrnuli milione. A onda nam pričaju neke nestvarne priče. Kao Nikola Špirić koji kaže da je stan zaradio na osnovu prodaje knjiga. Pa ja ne bih mogao da napravim da mi se plati štampa, a moje knjige su milijardu puta bolje nego njegova šuplja priča. I može to da kaže ovom narodu, a da narod to prihvati. E, kad je takav narod, onda neka i trpi.