Zašto stari ljudi odbijaju pomoć?

Do konflikta dolazi kada mlađi članovi porodice komuniciraju sa starijim tako da podrivaju njihov identitet kompetentnih, sposobnih odraslih ljudi. Onda stariji počnu da se dokazuju, ponekad i ugrožavajući sebe.

Stariji ljudi često oklevaju da prihvate pomoć od svoje odrasle dece, čak (a ponekad, naročito) kada im je pomoć izuzetno potrebna.

Nedavno objavljeno istraživanje Državnog univerziteta u Oregonu osvetljava razloge zašto je tako teško ubediti bližnje da prihvate pomoć. Nakon niza detaljnih intervjua sa starijim osobama, njihovom odraslom decom i unajmljenim starateljima, autor istraživanja Mišel Barnhart i njene kolege zaključili su da mnogi odrasli nude pomoć na takav način da se njihovi roditelji osećaju “starim”.

U zapadnom svijetu, starenje se posmatra u negativnom svjetlu. Poodmakle godine izjednačavamo sa gomilom neprivlačnih osobina, između ostalih: sa zavisnošću, zaboravnošću, konfuzijom, izolovanjem i nedostatkom produktivnosti.

Zato ne iznenađuje što mali broj odraslih – čak i oni koji po mjerilima vremena nesumnjivo pripadaju “starijim građanima”, sebe kategoriše kao staru osobu. “Razmišljamo o sebi kao o djeci, zatim kao o mladim ljudima, pa odraslim i onda – stanemo”, objašnjava Barnhart.

Ona tvrdi da se konflikt javlja kada mlađi članovi porodice komuniciraju sa starijim tako da podrivaju njihov identitet kompetentnih, sposobnih odraslih ljudi. Kada im je identitet ugrožen, starije osobe mogu da uzvrate – ponekad se upuštajući i u opasne radnje kako bi dokazale svoju mladost.

Barnhart identifikuje četiri strategije koje stariji primenjuju kako bi ubijedili mlađe članove porodice u svoju vitalnost:

• Direktno svođenje računa: ubedljivi argumenti su uobičajeni način na koji stariji izražavaju svoje nezadovoljstvo time što ih kategorišu kao stare. Starija osoba će pokušati da ubedi druge da nije niti toliko stara, niti nesposobna kao što izgleda.
• Samodokazivanje: Mark, jedan od ispitanika koji su učestvovali u istraživanju, stalno je nudio pomoć Bei, svojoj 82-godišnjoj tašti, u održavanju doma koje je zahtevalo korišćenje merdevina jer se plašio da bi ona mogla da izgubi ravnotežu i padne. Bea je odreagovala tako što je glatko odbijala Markov zahtev da joj pomogne, ponosno ga informišući svaki put kada je koristila merdevine.
• Spriječavanje učešća: Kada je kardiolog 89-godišnje Ebi (takođe učesnik studije) počeo da se obraća njenim ćerkama umesto da se tokom pregleda obraća njoj, ona im je zabranila pristup ordinaciji. “Došlo mi je da ga zgrabim za okovratnik i kažem ‘Hej, pričaj meni! Ja sam pacijent!'”, ispričala je Ebi. “Ali to sam lako sredila. Više ne idu sa mnom.”
• Prikrivanje svoje nesmotrenosti: Nakon što su Ebine ćerke pokušale da je nagovore da prestane da vozi, ona se pretvarala da je prihvatila njihov savet, a istovremeno je tajno vozikala svuda svoju sestru.

Autori istraživanja su identifikovali dvije ključne taktike koje odrasla djeca mogu da koriste kako bi bolje komunicirali sa svojim ostarelim roditeljima.

• Upoznajte svoje roditelje – Prije nego što počnete sa svojim sugestijama, izdvojte neko vrijeme da biste posmatrali kako vaš roditelj funkcioniše. Šta su sposobni da urade? Sa čim se muče? Kako doživljavaju sebe? Poznavanje slabosti i vrlina može da pomogne u razumijevanju situacije – u čemu im je zaista potrebna pomoć i kako je ponuditi.
• Zapamtite – nije bitno šta kažete, bitno je kako to kažete – Prema mišljenju Mišel Barnhart, mnogi konflikti mogu biti izbegnuti ako bi odraslo dete posvjetilo neko vrijeme traženju načina da svoj predlog formuliše kako treba. Na primer, umjesto da kažete roditelju da je isuviše star da vozi do ljekara, predložite mu da ga vi odvedete kako biste mogli nakon pregleda da provedete dio dana zajedno.

Na kraju, Barhartova se nada da će istraživanje pomoći da mlađi članovi porodice postanu svesniji da komuniciraju sa bližnjima koji su ostareli.

penzioneri.me/penzin.rs