Hrvatska: U penziju sa 67 godina

Ekonomisti smatraju, piše Mladen Obrenović za Al Jazeeru, da je suvišno govoriti o tome treba li povećavati starosnu granicu za odlazak u penziju jer je to nužno i pozitivno.
Iz škole i s fakulteta u bijeli svijet, a nakon posla na groblje. Zamislite zidare pri kraju sedme decenije života na skelama ili medicinske sestre koje ne prepoznaju pacijente – samo su neke od reakcija na najavu penzijske reforme u Hrvatskoj. Prema tim najavama, radni vijek bi se u najmlađoj članici Europske unije produžio do 67. godine života, a takva mjera uvela bi se u narednih 15 do 20 godina.

Uz produženje radnog vijeka, pojavile su se glasine i o snižavanju penzija za sve rođene nakon 1962. godine, ali i o snižavanju primanja, tzv. penaliziranju onih koji prevremeno odu u penziju. Doduše, penziona reforma još uvek je u fazi razrade, a ministar rada i penzijskog sistema Hrvatske Marko Pavić najavljuje socijalni dijalog i javnu raspravu. Sve informacije koje su na temu penzijske reforme objavljene u hrvatskim medijima okaraketrisao je kao “apsolutne dezinformacije”.

No, reforma penzijskog sistema u Hrvatskoj je neminovnost i zakonodavac najavljuje izmene do Nove godine uz obećanje da niko neće biti oštećen. Tvrdi se i kako je cilj stvoriti dugoročno održiv penzijski sistem, unaprediti ga i osigurati adekvatne penzije.

Protivnici pomeranja granice naviše
Protivnici upozoravaju na osiromašenje svih budućih penzionera, potrebu definisanja zanimanja na kojima se može raditi do 67. godine, ali i omogućiti onima koji mogu i spremni su da rade, da na poslu i ostanu jer tvrde da su starije osobe često bolji, lojalniji i produktivniji radnici.

“Od radnika se traži da što duže radi i da tijekom radnog vijeka pridonosi većim prihodima mirovinskih fondova. Od istog tog radnika se očekuje da što kraće živi i uživa u zasluženoj mirovini”, konstatuje Lazar Grujić, predsednik Stranke umirovljenika.

Smatra da je umesto produženja radnog veka, “potrebnije izdvajati više u mirovinske fondove, ojačati gospodarstvo, vratiti u zemlju otuđeni novac, edukovati radnike o potrebi individualne štednje za penziju, uvesti programe za psihološku i financijsku pomoć novim penzionerima, ukinuti povlaštene penzije ili omogućiti dodatni rad penzionerima”.

Stručnjaci: Nužna i pozitivna mjera
Sa druge strane, stručnjaci kažu kako je gotovo sasvim izlišno govoriti o tome treba li povećavati starosnu granicu za odlazak u penziju jer je to nužno i pozitivno.

Takvog je stava Predrag Bejaković, naučni savetnik na zagrebačkom Institutu za javne financije, koji smatra da je podizanje zakonske granice opravdano i potrebno ako se teži poboljšanju odnosa osiguranika i penzionera, te povećanju penzija. On ukazuje i na to da se u Evropi jasno shvatilo da prevremeno ili rano penzionisanje ne povećava prostor za novo zapošljavanje, nego ga čak i smanjuje jer su velika davanja kroz doprinose i poreze za penzijske rashode, pa je zbog toga rad skup.

“Koliko god to, na prvi pogled, izgledalo paradoksalno, veće zapošljavanje starijih znači i veće zapošljavanje mladih: izdvajanja za mirovine su manja pa je rad (razmjerno) jeftiniji. Konačno, mnoga istraživanja širom svijeta su jasno pokazala kako je radna aktivnost u poznijoj dobi u velikoj mjeri i odrednica zadovoljstva i sreće te zdravlja jer se takve osobe osjećaju uključene i društveno korisne“, objašnjava Bejaković.

Ne treba slijepo slušati EU
Iako se u hrvatskim medijima kao rok za podizanje starosne granice za penzionisanje pominjala 2038. godina, novinarka Novog lista Gabrijela Galić podseća kako se ta godina i starosna granica od 67 godina navodi i u aktuelnom zakonodavstvu Hrvatske. Međutim, Vlada kojoj je na čelu Andrej Plenković, to želi ubrzati, pa su nezvanične informacije da bi rok za uvođenje novih pravila za penzionisanje mogao biti pomerene na 2033. godinu.

“Sve analize hrvatskog mirovinskog sustava govore o njegovoj dugoročnoj održivosti i postupnom smanjenju izdvajanja za mirovine u BDP-u. Duljim ostankom u svijetu rada teško da će se proračunske rupe popuniti jer mirovinski doprinosi nisu izvor ‘popunjavanja’ proračunskih rupa. Naime, iz doprinosa za mirovine ne prikupi se dovoljno za isplatu mirovina, te država mirovinsku isplatu dijelom pokriva i iz drugih proračunskih prihoda”, kaže Galić.

Nužnost usvajanja reforme penzijskog sistema u Banskim dvorima pravdaju zahtevima Brisela, no Galić kaže kako nije dobro “slijepo slušati preporuke Europske komisije bez uvažavanja domaćih specifičnosti”. U tome posebno napominje položaj žena, jer u Hrvatskoj traje postepeno izjednačavanje dobi žena s muškarcima za odlazak u starosnu penziju sa 65 godina života. Nakon toga bi, prema aktuelnom zakonodavstvu, došlo do postepenog podizanja starosne granice za penzionisanje za žene i muškarce za dve godine.

“Najavljena reforma cijeli bi taj postupak znatno ubrzala i na neki način kaznila žene. Istodobno, ubrzanje reforme kratkoročno će se odraziti i na proračun zahtjevom za većim izdvajanjem. Naime, tko god bude mogao realizirati mirovinu po povoljnijim uvjetima, odnosno prema aktualnom zakonodavstvu, to će učiniti. I to znači da će, vjerojatno pred kraj ove godine, doći do pritisaka na mirovinski sustav“, upozorava Gabrijela Galić.

Penzioneri na skelama
Bez obzira na demografske pokazatelje koji govore kako se životni vek svugde u Evropi, pa tako i u Hrvatskoj, konstantno produžuje, kao i na činjenicu da odlazak u penziju zna izazvati posledice na ljude naviknute na određeni ritam života i obaveza, problematičnim ostaje kako prilagoditi radne obaveze ljudima u sedmoj ili pak osmoj deceniji života (ako se osećaju dobro i spremno za rad).

Lazar Grujić ne može da zamisli svoje kolege penzionere kako hodaju po građevinskim skelama u 67. godini života, ali i smatra kako postoji veliki broj poslova koje mogu obavljati penzioneri i u 70-ima. Podseća kako su nekada radnicima pred penziju povećavali plate i premeštali ih na bolja radna mesta, a danas se to ne događa jer je poslodavcu lakše da da otkaz zaposlenom koji pređe pedesetu.

Gabrijela Galić je svesna postojanja humanijih rešenja za ljude pred penzijom, ali se boji da su ona “dio programa neke utopijske države”. U praksi, retko postoji zaštita radnika pred penzijom, pa “ljudi koji su zbog prirode posla u tim godinama ‘istrošeni’ najčešće završavaju u prijevremenoj mirovini”.

„Gdje biste, primjerice, prebacili tekstilnu radnicu ili građevinskog radnika ili bilo kojeg drugog radnika u djelatnostima u kojima se radnici i te kako troše tijekom radnog vijeka? Ti ljudi punu starosnu mirovinu niti ne dočekaju, već završe najčešće u prijevremenoj mirovini, a država ih planira dodatno kazniti u budućnosti jer će im povećati penalizaciju, odnosno trajno umanjenje mirovine u slučaju prijevremenog umirovljenja”, upozorava Galić.

„Pritom aktualna politika zaboravlja da ne idu ljudi u prijevremenu mirovinu iz hira, već zbog činjenice da na svom radnom mjestu više ne mogu raditi, a drugog lakšeg nema. Odnosno, u prijevremenu mirovinu idu jer se poslodavac na taj način rješava starije radne snage. I onda će država te ljude, umjesto da stvori uvjete da dočekaju punu mirovinu, još dodatno kazniti trajnim umanjenjem mirovine“, dodaje.

Pokazujući razumijevanje za protivljenje građana za podizanje starosne granice za odlazak u penziju i kažnjavanja prevremenog penzionisanja, Predrag Bejaković ipak napominje da je to jedini način da se očuva finansijska održivosti penzijskog sistema. Smatra da su promene nužne ukoliko se želi očuvati penzijski sistem u promenjenim uslovima života i rada, odnosno ukoliko se teži povećanju postojećih vrlo malih penzija u Hrvatskoj. Predlaže da se pravila postave tako da se odluke o odlasku u penziju donose po ličnom stavu i sklonostima, a ne zato što se duži rad kažnjava, jer “cilj ne bi trebao biti da ljudi rade dulje, nego da se ukloni kažnjavanje rada”.

penzioneri.me/penzin.rs