INTERVJU: “Današnje novinarstvo raspamećuje gradjane, umjesto da im pomaže da razumiju procese”

Poznati crnogorski novinar i publicista Danilo Daro Burzan, jedan je od profesionalaca koji su, i nakon formalnog odlaska u penziju, živjeli i radili “punim plućima”, a svakako stvarali ono za šta, u vrijeme aktivnog radnog angažmana i brojnih obaveza, nisu imali vremena.

Sa Burzanom smo razgovarali o novinarstvu nekad i danas, ali i seniorskim dilemama i životnim temama.

Kako vidite crnogorsko novinarstvo danas, u odnosu na novinarstvo Vašeg aktivnog novinarskog angažmana? 

¬ Medijska scena Crne Gore se nevjerovatno brzo širila tokom minule dvije-tri decenije. Osnovane su na desetine novih radio i tv stanica, učetvorostručen broj dnevnih novina, osnovane novinske agencije, pokrenuti internet portali… Naglo je, naravno, povećan i broj medijskih poslenika… Sve to, medjutim, nije rezultiralo odgovarajućim profesionalnim napretkom i unaprijedjivanjem struke i ukupne medijske scene u državi. Štoviše, sve to kao da je “pogodovalo” snažnom porastu improvizacija i neodgovornosti dobrog dijela novinara, pa smo dosli u situaciju da mediji – umjesto da gradjanima pomažu da lakše razumiju stvarnost i procese – dobrano ih raspamećuju bombastim izmišljotinama, improvizacijama, a nerijetko i namjernim podvalama.

Zbog čega je to tako?

– Medijska scena jeste, dakle, postala vrlo razudjena, ali mnogi medijski poslenici nijesu prihvatili i poštovali uzuse struke i odredbe Kodeksa. Uostalom, samo postojanje nekoliko novinarskih (medjusobno čak sučeljenih) udruženja govori i o toj profesionalnoj “razudjenosti”, jer se novinari ponašaju snishodljivo, kako to zahtijevaju vlasnici ili urednici, a ne kako im nalaže Kodeks.

Nije teško uočiti da je novinarska profesija danas degradirana, u svakom smislu, od elementarne (ne)pismenosti, preko etičkih normi, do činjenice da novinari više nisu “savjest drustva”. Često se čuje da su novinari danas “plaćenici” i “potrošna roba”, umjesto da budu generator pozitivnih promjena i jedna od najcjenjenijih profesija. Zašto su novinari to dozvolili?

– Više je raznorodnih uzroka. Prvo, proces tranzicije našega društva traje dugo i predugo, a tokom tih procesa ne samo da smo rasturili dotadašnji društveni sistem, nego su razureni i skoro svi vrijednosni, a posebno moralni kriteriji. U tome su, uz političare, ravnopravno učestvovali (i učestvuju) i mediji, odnosno novinari, pa nas evo tu dje jesmo… Uz to, ne mali broj novinara došao je u medije zato što nije imao dje drugo naći posao, a ne zbog odanosti struci.
Dakle, novinari su se dobro uklopili u tu i takvu tranziciju, uklapajuci se u sve raznorodne političke i ine podjele i sukobljavanja, uz prenebregavanje uzusa struke, odnosnio ne pridržavajuci se Kodeksa… Naravno, oni medijski poslenici koji su najodgovorniji za dosljednu primjenu Kodeksa jednako se ponašaju – nekad iz interesa, nekad iz straha, nekad iz neznanja…

Poslednjih sedmica se digla prašina oko raznih “grantova” i činjenice da novinare novinarstvu “uče” neki “djelioci grantova” koji nemaju dodira sa novinarskom profesijom, prije svega kroz “slučaj TVCG”. Kako to objašnjavate?

– To je jedna od ilustracija takvoga “tranzicionoga” ponašanja – ne samo medijskih poslenika, vec i visokih političara i NVO sektora. Da bi se ostvarili odredjeni uži interesi, ne preza se ni od prenebregavanja zakonskih odredbi. U navedenome “slučaju” iznenadili su me ne samo (ne)odgovorni ljudi iz RTVCG već i visoki zvaničnici EU. Prosto mi je nevjerovatno da nijesu bili svjesni da su “zabrljali”… Najmanje krivim “upletenu” NVO koja ganja grantove i svoje finansijske interese.

Prestanak radnoga odnosa i svakodnevnih radnih obaveza potpuno me “zbunio” Danilo Burzan

Danilo Burzan je bio glavni i odgovorni urednik Radija Crne Gore, glavni urednik prve crnogorske novinske agencije Montena-fax, zamjenik glavnog urednika dnevnika Publika, urednik u prvom crnogorskom nezavisnom neđeljniku Monitor, direktor titogradskog INDOK centra (izdavač Titogradske tribine). Decenijama je sarađivao i u brojnim domaćim i stranim medijima (novinama, radio i tv stanicama, novinskim agencijama).
Bio je predsjednik Udruženja novinara Crne Gore, član Predsjedništva Saveza novinara SFRJ, predsjednik Udruženja profesionalnih novinara Crne Gore. Bio je i predsjednik Odbojkaškog saveza Jugoslavije, predsjednik Odbojkaškog saveza Crne Gore, predsjednik Fudbalskog kluba Budućnost, predsjednik SOFK-e Titograda, predsjednik Karate kluba Student…
Objavio je knjige: “Zauzdavanje ludog vjetra”, “1989. godina”, “Bumbarov let”, “1997. godina”, “Život u ogledalu”, „Podgorički toponimi i znamenja“, „Leksikon podgoričkih ulica“, „Gradonačelnici Podgorice“ i dva izdanja „Istorije Podgorice“.

Teško pitanje: kako vratiti dostojanstvo i uticaj novinarske profesije u Cnoj Gori?

– Sami novinari se moraju trgnuti iz letargije i pokušati se izboriti za povratak dostojanstva profesije. Ako je postalo normalno da postoji više udruženja, onda se ne smije tolerisati da ima i više profesionalnih “pravila” ponašanja. Pitanje samoregulacije, recimo, jedno je od najvažnijih – treba se dogovoriti za zajednicki angažman svih medija radi obrazovanja jedinstvenoga samoregulacionoga tijela, kako bi se i Kodeks tumačio (i primjenjivao) na jedinstven način, a ne da mediji sami za sebe osnivaju takva tijela, odnosno imenuju ombudsmane. Jedan Kodeks – jeinstvena primjena i tumačenje!

Mislite li da bardovi cnogorskog novinarstva – Vaše generacije, i malo mladji – koji su još uvijek medju nama, ali su neaktivni, marginalizovani, mogu da doprinesu kvalitetu novinarske riječi i povratku novinarske profesije na mjesto koje joj pripada u svakom društvu?

– Svi kojima je novinarstvo profesija mogu (i treba) da budu od pomoći. Kako, medjutim, to je drugo pitanje. U redakcijama se najveći broj njih bori za “crkavicu” jer su slabo plaćeni, a ove iz moje generacije malo ko išta pita. Lično sam se odazvao svakom upitu i propitivanju te vrste, iako to nema značajnijega uticaja. Najodgovorniji ljudi u medijima najodgovorniji su i za aktuelno stanje. Uzalud se prikrivaju iza slabosti političara, morali bi se energičnije založiti za interese struke i poslenika koje su radno angažovali, pa bi se i stanje brze popravljalo…

Vi ste jedan od, čini se, rijetkih “penzionera” koji je nakon formalnog penzionisanja, mnogo radio, napisali ste nekoliko knjiga, istraživali… Kako ste se osjećali kada ste se fomalno penzionisali? Reklo bi se da ste taj trenutak doživjeli kao blagoslov da radite isključivo ono što ste oduvijek željeli, ali niste imali vremena?

¬ Penzionisanje, izvjesno, nijesam dočekao pripremljen za “treće doba”. Prestanak radnoga odnosa i svakodnevnih radnih obaveza potpuno me “zbunio”. Sto ću sa toliko slobodnoga vremena..? Skoro godinu sam tada bio “izgubljen”… Onda mi pade na pamet da bih radom mogao da se “vratim u normalu”. Pisao sam o tek minulim vremenima, sredjivao ranije stvaralaštvo, istraživao prošlost rodnoga grada…
Godine su prolazile i lagano stizali rezultati ¬ za 12 godina objavio sam čak 10 knjiga… Ispostavilo se, tako, da sam se brzo prilagodio vraćanjem radnim navikama, pa se desilo upravo ono što ste naveli u vašem pitanju ¬ nastavio sam da radim ono što sam volio i želio. No, sve, vele, ima svoj početak i kraj, pa sam i ja ovih nekoliko potonjih mjeseci prestao da se bavim pisanjem. Ne znam da li je to “početak kraja”, ili samo “zamor materijala” i da li ću nastaviti da makar dokrajčim neke započete poslove, jer imam dosta prikupljene gradje o nekim podgoričkim temama…

Crna Gora ima oko 130.000 penzionera. Medju njima je mnogo vrhunskih profesionalaca, sa iskustvom i znanjem koje je najveći kapital. Da li se Crna Gora olako odriče tog potencijala? Da li se na penzionere gleda kao na ogromnu cifru za koju svakog mjeseca treba nekom alhemijom obezbijediti penzije i na glasačku mašinu u periodima izbora?

Porodica je stožer: Supruga i ćerke

– Penzioneri su – umirovljenici… Vrijeme im je to donijelo… Oni pojedinci koji su nekome još od koristi, povremeno su “iskorišćeni”… Mi smo sada bivši “potencijal”…
Nažalost, nerijetko smo u javnom diskursu prisutni prvenstveno kao “potrošači” dobroga dijela budžeta, što nas ponekad čini jos manje društveno vrijednim. No, tako je to dok teku ove teške i preduge godine tranzicije… Valjda će budući penzioneri imati povoljniji tretman. I materijalni, svakako…

Šta je za Vas najvažnije u životu? Postoji li nešto što niste uradili, ili što ste uradili, zbog čega se kajete? 

– Otkako sam, da tako kažem, postao svjestan sebe i svoga okruženja, nastojao sam da shvatim smisao života. Procijenio sam da je to, pored “očuvanja vrste”, stvaralački rad! I cijeloga života sam nastojao da radim… Stvaralački, dobro i pošteno. Takvim svojim odnosom prema životu sam zadovoljan.
Bilo je puno poslova koje sam, možda, mogao bolje da uradim, ali nema ništa zbog čega bih se kajao… Sem što nijesam uradio jos više. I još bolje…

Na šta ste, kada podvučete crtu, najviše ponosni?
A što se “podvlačenja crte” i ponosa tiče, najviše sam ponosan na moje “remek djelo”: tri šćerke kojima se dičimo i ja i moja supruga…

Ponos: Kćerke Tanja, Ljilja i Sneza

Šta biste poručili seniorima, a šta generacijama koje dolaze?

– I jednima i drugima da poštuju i cijene svaki život, da sami žive u skladu sa zakonima prirode, odnosno Univerzuma, a posebno da se pridržavaju uvriježenih moralnih načela i normi, prvenstveno onih koja nam je u amanet ostavio Marko Miljanov.

(penzioneri.me)