Radmila Savićević: Životna priča najvoljenije bake Jugoslavije

Odrasla je u siromaštvu, a u braku sa kolegom Božidarom Savićevićem dočekala duboku starost, ali potomke nisu imali.

Za dramske umjetnike nije neuobičajeno da im jedna uloga odredi karijeru ili bar žanr u kojem će biti najprisutniji, kao ni to da ih publika često prilikom slučajnih susreta na ulici oslovljava imenom lika koji ih je proslavio. Međutim, rijetko se dešava da prva odigrana uloga, još u ranom djetinjstvu, odredi profesionalnu sudbinu, kao što je to bilo s dramskom umjetnicom Radmilom Savićević koja je još kao djevojčica u osnovnoj školi imala svoj prvi javni nastup kao Baba Sara u istoimenoj recitaciji.

Kasnije kroz profesionalni život, ispostaviće se, baba ili baka postaće skoro obavezan prefiks kada bi je publika oslovljavala po imenu likova koje je tumačila u televizijskim serijama, mada je i u pozorištu od početka profesionalne karijere glumila žene znatno starije od nje.

ŽIVOT UZ SAMOHRANU MAJKU

Radmila Savićević rođena je kao Radmila Milenković, 8. februara 1926. u Kruševcu, srpskoj prijestonici iz vremena vladavine kneza Lazara. Povodom navršavanja devedeset godina od rođenja ove glumice, čiji je raskošni talenat zasmijavao generacije pozorišnih i televizijskih gledalaca, u izdanju Srpskog legata objavljena je knjiga Prva i posljednja, autora Dejana Ćirića, koja se bavi životom ove umjetnice. Iako u djetinjstvu nije živjela u izobilju, dom u kome je odrasla uvijek je bio ispunjen toplinom, srećom, osmijehom. Njena majka Cana imala je još dva sina, bila je samohrana i kao švalja obezbjeđivala egzistenciju sebi i svojoj djeci. U Kruševcu su tada postojale dvije škole, Gimnazija, koju su pohađala djeca iz bogatih porodica i Ženska zanatska škola, u koju je išla Rada. Cana je znala kako ne može da joj priušti odlazak na studije, pa ju je usmjerila da završi žensku stručnu spremu, kako bi imala svoj zanat i time obezbijedila sebi siguran hljeb. Majka je željela da Rada bude šnajderka, i da joj, kad dođe vrijeme, preda mašinu u miraz i uda je.

“Imao sam sreću da upoznam Radinu porodicu, majku Canu i dva rođena brata, Mileta i Žuleta Milenkovića, koji su živjeli u jednoj trošnoj kućici iza nekadašnje čuvene kruševačke kafane Lipov lad”, rekao je u nedavno objavljenoj knjizi o životu ove slavne umjetnice Momir Bradić, otac bivšeg ministra kulture Srbije Nebojše Bradića i jedan od osnivača Kruševačkog pozorišta u kome je Radmila započela karijeru.

“U tom dvorištu postojala je jedna dugačka zgrada u kojoj su dvije sobe pripadale majka Cani, a nekoliko koraka dalje, stanovale su moje dvije sestre, kod kojih sam još kao đak odlazio i tako upoznao Radu i njenu braću. To je bila zaista divna porodica koja je živjela veoma siromašno. Cana je kao samohrana majka morala da izvede na put troje djece, tako da su svi mnogo radili. Ali u toj siromašnoj kućici, pored nemaštine, postojalo je i nešto lijepo – dobrota i sreća. Ako može da se kaže da postoji mjesto gdje one stanuju, onda su to bile te dvije sobice. Uvijek su na perdi kraj prozora bile naređane dunje, iznad kojih je visio bosiljak i toliko je lijepo mirisalo da imate utisak da ste ušli u neko rajsko naselje. Zemljani pod zastrt krparama bio je besprekorno čist, a atmosfera, uprkos sirotinji, toliko topla i domaćinska da ste se divno osjećali. Voljela je kruševački korzo, koji je vodio od Spomenika kosovskim junacima do sadašnjeg pozorišta. Tu se šetalo od šest sati uveče, kandelabri su bili u sredini, s jedne strane išlo se od spomenika do pozorišta, a s druge vraćalo. Sjećam se da je imala neku posebnu haljinicu za korzo, koju joj je majka Cana sašila, i crvene cipelice, kojima je vojlela da tupka kad šeta”.

PUT OD RADNIH AKCIJA DO POZORIŠTA

Majka je Radmili uvijek bila uzor.

Radina majka znala je lijepo da pripovijeda i njene priče okupljale su djecu u dvorištu, jer je toliko živopisno pričala da je to izgledalo kao neka pozorišna predstava ili bajka. U kući u kojoj je Rada odrasla često se čula pjesma jer je njena majka bila veoma muzikalna. Dok je radila, uvijek bi pjevala “Sjedela sam za mašinom, šila sam” pa je njena ćerka kasnije tu numeru često koristila u serijama i emisijama. Kad bi bila sama u kadru pa, na primjer, pegla ili kuva, moglo se čuti kako je pjevuši, jer ju je mnogo voljela kao uspomenu iz djetinjstva.

A prije nego što je osvojila srca televizijskih gledalaca širom nekadašnje Jugoslavije, Radmila Savićević imala je višegodišnju pozorišnu karijeru.

Recitovanje i glumu voljela je od najranijeg djetinjstva, a talenat za to brusila je najprije u dramskim i recitatorskim sekcijama u osnovnoj školi, a kasnije je nastavila u Sokolskom pozorištu i dramskoj sekciji Abrašević. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Rada je učestvovala u dobrotvornim priredbama za zarobljenike u njemačkim logorima. Kao devetnaestogodišnjakinja poklonila se pozorišnoj publici u svom rodnom gradu, odmah po njegovom oslobađanju od njemačke okupacije, nakon predstave Đido koju su izveli članovi amaterskog pozorišta i Druge proleterske divizije. Dok se ratom razorena zemlja obnavljala, Radmila je učestvovala u radnim akcijama u Vojvodini, gdje je organizovala i predvodila omladinsku grupu koja je krajem 1954. godine kruševačkoj publici podarila drugu poslijeratnu predstavu Misija mister Perkinsa u zemlji boljševika. Prvog aprila naredne godine postala je stalni član Okružnog pozorišta u Kruševcu i već prvog maja debitovala je u predstavi Roditeljski dom Valentina Katajeva, u kojoj je tumačila lik Marije Martinove. U toku narednih osam godina odigrala je skoro sedamdeset uloga u dramskom repertoaru ovog teatra, a poslije premijerne izvedbe predstave Kola mudrosti, dvoja ludosti uslijedio je angažman u Narodnom pozorištu u Nišu, ali ju je Komitet Komunističke partije ubrzo vratio u rodni Kruševac uz obrazloženje: Zašto bi Rada zabavljala Nišlije kad može i naše. Član Narodnog pozorišta u Nišu postaje 1955. i do 1970, koliko je tamo bila, ostvarila je više od pedeset uloga.

ŽIVOTNA PREKRETNICA

Tada dolazi do preokreta u njenoj karijeri, koji je za nju predstavljao, kako je sama govorila, novi početak.

“Ukupno 25 godina vukla sam, radila, stvarala i došla kao gotova glumica u Beograd, sve zaboravila i počela ispočetka”, rekla je Radmila 1993. u intervjuu za TV Novosti.

Član Beogradskog dramskog pozorišta postala je 1970. odakle je 1986. otišla u penziju sa ukupnim radnim stažom od četrdeset godina, ali njena profesionalna karijera time nije okončana. Doživjela je i zlatni jubilej – pola vijeka na sceni. Osim u matičnom pozorištu, igrala je u Jugoslovenskom dramskom u Sumnjivom licu u režiji Nikole Simića, a u Ateljeu 212 u predstavi Čudo u Šarganu u režiji Mire Trailović tumačila je lik Ikonije kao alternacija Miri Banjac. Poznavaoci su se složili u ocjeni da je njena životna pozorišna uloga Tetka Doka u Zoni Zamfirovoj koju je premijerno igrala šest puta. Od toga, četiri puta u Kruševcu u režiji Miroslava Petrovića, Mije Nauparca i Borisava Mihailovića. U gradu na Nišavi za ovu ulogu 1963. godine dobila je Oktobarsku nagradu grada Niša. U istoj roli nastupila je i 1970. u Beogradskom dramskom pozorištu. Slično je bilo i sa tumačenjem lika Živke Popović u čuvenom Nušićevom komadu Gospođa ministarka. U različitim pozorištima i postavkama ovu rolu premijerno je izvodila šest puta. Dolaskom u Beograd, pored teatra osvaja i televiziju, film, radio i estradu. Prvu glavnu ulogu na televiziji dobija 1969. godine kao Živka Štrba u seriji Samci Gordana Mihića. Vrlo brzo postaje omiljeno televizijsko lice i stiče ogromnu popularnost širom zemlje. Ostvarila je niz antologijskih uloga od kojih su najznačajnije Majka Vuka u kultnom serijalu Pozorište u kući, Violeta Kruška u Kamiondžijama, Šurdina baba Savka u Vrućem vetru, Baba Tomanija u seriji Babino unuče, Živadinka Šijaković u Boljem životu, a u ulozi Ristane Riske Golubović u Srećnim ljudima Radmilina karijera doživljava renesansu. Njene čuvene replike Gdje ste, Beograđani; Babino šugavo; Zdravo, čovječuljak, postaju dio svakodnevnog govora čitave nacije.

Iako je često djelovalo kao da svoj talenat ispoljava uz znatnu dozu improvizacije, uloge je kreirala i donosila ih sasvim štreberski.

“Ništa ne improvizujem i, jednostavno, to ne volim. Nikada ni u jednoj pozorišnoj predstavi nisam improvizovala. Sve moram strahovito da naučim, da to meni legne, da povjerujem liku koji igram i tek onda da ga iznesem pred javnost. Maksimalno se trudim da napisanom liku dam sve od sebe, sve što mogu. Često mi kažu: Vi to lako radite. Iza toga lako stoje neprospavane noći, učenje teksta od tačke do zapete, ogroman, dugogodišnji rad”, rekla je Radmila 1993. u intervjuu objavljenom u TV Novostima, broju koji je u istoriji srpskog novinarstva ostao ubilježen kao najskuplji, jer je u to vrijeme sulude inflacije cijena jednog primjerka ovog magazina bila bilion dinara.

BRAK S BOŽIDAROM SAVIĆEVIĆEM

Iako je slavu stekla ulogama majke i bake, u privatnom životu nije se ostvarila kao roditelj. Još u ranoj mladosti udala se za kolegu Božidara Savićevića. Na kruševačkom korzou upoznala je Božu i tu je počela njena mladalačka ljubav, rekao je Momir Bradić o Radmilinoj emotivnoj vezi s kolegom Savićevićem, a novinarka RTS-a Nataša Mijušković, kojoj je Radmila bila ujna, u knjizi Prva i posljednja kaže:

“Mog ujaka nikada nije zvala moj muž ili moj suprug, nego moj čovjek, i to ste samo od nje mogli da čujete. Znam s koliko je ljubavi brinula o njemu pošto se prilično mlad razbolio, koliko je bdjela nad njim i njegovim zdravljem. Samo zahvaljujući njoj, Boža je dočekao lijepe godine. Sjećam se kad mi je pričao kako je Rada sjekla kulise u Niškom pozorištu jer je u to vrijeme bila veoma ljubomorna. On je bio popularan i lijep glumac, igrali su zajedno u mnogim predstavama, ali kad bi Boža imao scenu s nekom mladom i lijepom koleginicom, ujna bi probušila kulise i gledala šta radi na sceni, pa bi mu poslije predstave prebacivala kako je mogao malo manje da steže u zagrljaj tu partnerku. Doduše, po njenoj verziji, samo je razmicala kulise, ali on je tvrdio da je pravila rupe na njima kako bi imala bolji pogled na scenu. Bila je nevjerovatno duhovita, imala je veoma dobro pamćenje i baš je bila, što bi u Crnoj Gori rekli: žena čo’ek. Žena laf! Jednom prilikom još kao djevojčica vraćala sam se s njima iz Novog Sada za Beograd, nešto me je boljela glava, pa sam bila neraspoložena, a oni su, da bi mi olakšali put, odglumili cijelu Zonu Zamfirovu. Boža je vozio i govorio sve muške uloge, a Rada je sjedela pored njega i glumila ženske. Umjeli su ljudima da prirede neočekivana i originalna iznenađenja”.

U harmoničnom braku sa Božidarom Savićevićem dočekala je starost, sve dok ih Radmilina smrt nije rastavila. Umrla je 8. novembra 2001, a sahranjena je četiri dana nakon toga na Novom groblju u Beogradu, u Aleji zaslužnih građana. Njen čovjek, kako ga je zvala, Božidar Savićević poživio je tek nešto više od godinu dana i umro je 25. januara 2003. godine.