‘Dolazi’ nam 80 hiljada novih penzionera, radno sposobni odlaze, ko će puniti penzione fondove BiH?

Ovo su samo neke od tema kojih smo se dotakli u razgovoru sa makroekonomskim analitičarem Farukom Hadžićem.

Ističe kako je mnogo faktora koji prijete krahu penzionog sistema kakvog poznajemo – masovni odlazak uglavnom mlade radne snage, nezaposlenost, negativni prirodni priraštaj koji nas prati godinama unazad, kao i starija radna snaga koja će vrlo brzo ući  u zonu plus 65 godina  i time postati dio penzionog sistema.

Vlasti i dalje nastoje relativizirati problem emigracije radne snage, kakvo je Vaše mišljenje, da li je vrijeme za paljenje alarma? Ili smo već sada zakasnili?
Manji dio struke je davno upalio sve alarme kada je u pitanju iseljavanje stanovništva i na to upozorava. Imam osjećaj da, iako je ovo problem broj 1. u državi, da se još uvijek toliko ne potencira njegov značaj. Samo neke medijske kuće i novinari pišu o tome, ali kao da to nikoga ne brine. Nedavno je objavljeno, da se u posljednjih pet godina iselilo oko 180.000 stanovnika, ili 5% ukupnog broja stanovnika sa posljednjeg popisa. Nisam primjetio niti jednu vanrednu press konferenciju, saopštenja, barem deklarativno iskazanu zabrinutost od strane političara zbog toga. Sa druge strane, svakodnevne teme su kako i sa kim formirati vlast, kako popuniti Domove naroda i sl. Ljudi to više ne žele slušati i gledati i zbog toga odlaze. U istom periodu, povećan je broj penzionera za oko 50.000. Odgovor vlasti smo dobili u friziranim izvještajima vezano za zapošljavanje. Ukoliko ovome dodate godišnji negativni priraštaj koji iznosi oko 7.000, onda možete vidjeti u kakvom katastrofalnom stanju se nalazimo kao država. Odlaze i jedni i drugi i treći i ostali. Svi i to masovno. Već sada imamo problema sa pojedinim zanimanjima. Nema radnika. Najavljuju se veliki infrastrukturni projekti godinama, ali postavljam pitanje ko će graditi ceste i termoelektrane? Neko treba upravljati mehanizacijom, a mi takvih radnika imamo sve manje.

Kakvi su vaši pokazatelji i koje su to posljedice odlaska ljudi na ekonomiju?
Podaci iz istraživanja koje sam nedavno radio pokazuju da će u narednih pet godina broj penzionera porasti za dodatnih 80.000. Negativni prirodni priraštaj će se nastaviti. Broj osoba u koje ulaze u kategoriju 0-18 godina će se smanjiti za 40.000. Projekcije govore da će se iseliti novih 150.000 osoba. Posljednje objavljena Anketa o radnoj snazi, koja je potpuno neopaženo prošla u javnosti je pokazala da nas u državi ima trenutno 2,7 miliona! Ljudi su naš najvažniji resurs koji imamo, a on masovno odlazi van BiH i to sa pravom, jer preko 20 godina je prošlo u čekanju nekog boljeg života. Kolega Adnan Fehratbegović je nedavno izračunao da ulaganje u jednog čovjeka od rođenja pa do završetka fakulteta iznosi 200.000 KM. Iseljavanje znači milijarde KM gubitka za BiH, a dobitka za druge zemlje. Ali pored toga, ono što mene naročite brine za makroekonomistu jeste drastično smanjenje stanovništva, što će se ubrzo osjetiti na potrošnji, a time i na BDP-u. Pored problema iseljavanja, ukoliko se najavljena recesija u nekim zemljama EU prelije i na nas, ubrzo ćemo osjetiti novu ekonomsku krizu.

Spomenuli ste da nam dolazi 80.000 novih penzionera u narednih pet godina, a imamo masovno iseljavanje radne snage. Ko će uplaćivati doprinose za naše buduće, ma kako male, penzije?
Već sada je omjer zaposlenih radnika i penzionera blizu 1:1. To su osobe koje su cijeli život uplaćivale doprinose i sasvim je logično da sada očekuju svoju penziju, međutim, fondovi nemaju novaca za te osobe. Zbog toga su se vlasti entiteta dosjetile da se uplata doprinosa i isplata penzija prebaci na entetitske budžete. Na taj način nedostajuća sredstva za penzije se obezbjeđuju kroz prikupljene poreze, umjesto kroz doprinose. Možda je ovo jedan od odgovora zbog čega se u posljednje vrijeme sve više zagovara povećanje stope PDV-a, jer novca u narednim godinama neće biti dovoljno.

Ima li boljih rješenja od veće stope PDV-a?
Naravno, treba provesti  prijeko potrebne reforme, prije svega smanjenje stope doprinosa, povećanje minimalnih plata, ukidanje brojnih parafiskalnih nameta, te brža i lakša procedura registracije pravnih lica, a ne razmišljati kako uvesti nove poreze i namete i tako dodatno opteretiti već preopterećene plate. Pa država sada od 1.000 KM bruto plate, sebi kroz doprinose i razne poreze uzme 550 KM! Ukoliko želimo probati uhvatiti posljednji voz, potrebno je hitno, ali baš hitno smanjiti silna opterećenja i na rad i potrošnju, nikako razmišljati o povećanjima, povećati neoporezivi dio dohotka na 1.000 KM, povećati minimalnu platu na 750 KM, a time će doći i povećanja potrošnje i stimulacije ekonomije. Ukoliko smanjimo doprinose, poslodavac će imati jeftinijeg radnika zbog manjih poreskih obaveza. To će dovesti do ulaska radnika u sistem radnika koji rade na crno, a to opet znači bolje punjenje fondova
A nije da ne može. Pogledajte samo Ruandu koja je imala najveće stope ekonomskog rasta u svijetu u posljednjih 15 godina. Proveli su ekonomske reforme koje mi nismo. Ovih dana su uspjeli  čak lansirati i svemirski satelit! Ostavili su etničke probleme po strani i krenuli naprijed.

Matematika je naizgled jasna- veći broj poreskih obveznika -veće punjenje budžeta i više javnih prihoda, ali čini se da se naši političari imju drugačiju logiku. 
Njima ovo stanje odgovara, jer se narod ne buni, a i oni što se bune, budu brzo proglašeni izdajnicima i propituje se njihov patriotizam. Zbog toga se ne provode reforme. Ovo sada što imamo pokazuje šta se ustvari dešava kada podobne, a ne stručne osobe se nalaze u poziciji da kreiraju i vode ekonomsku politiku zemlje. Zbog toga ljudi napuštaju zemlju. Nedavna analiza koju sam objavio, pokazala je da bi nam trebale 24 godine da stignemo Hrvatsku, ako bi mi rasli 4% godišnje, a oni stajali u mjestu. Ko to ima 24 godine vremena za čekati na boje dane? Mi posljednjih godina nismo imali stopu rasta veću od 3%, a i takva nam se prikazuje kao odlična, a ustvari ona predstavlja stagnaciju, jer zaostajemo za susjednim zemljama. Rješenja postoje i vrlo lako su primjenjiva. Međutim, mi uporno pokušavamo raditi stvari koje smo već radili, znamo šta će se desiti, ali opet se nadamo nekom drugom ishodu.

Šta se dešava sa novom Reformskom agendom, nudi li ona neka rješenja?
Stara reformska agendu je postavila dobre okvire, ali bez konkretnih mjera. Primjerice smanjenje opterećenja na privredu, ali bez konkretnih mjera. Trenutno se radi na “Reformskoj agendi 2”, ali je još rano o tome govoriti šta će u njoj pisati, jer ima dosta različitih ideja i razmišljanja, a neka od njih su čak da se stopa PDV-a poveća na 19%, što bi ako takva mjera predloži, bio možda i posljednji udarac za građane BiH.

Podaci koje ste iznijeli, kao i bezidejnost vodećih ljudi, su poražavajući, kakvu nam onda budućnost vidite?
To je možda i najteže pitanje od svih. Iskreno ni sam nisam više siguran šta nas čeka i da le nešto bolje možemo očekivati. Ako godinama pokušavate prijedlozima pomoći da država krene naprijed, napišete i knjigu, aktivno se borite za pozitivne stvari, a recimo nikada vas niko od predstavnika vlasti ne pozove da razgovarate da barem saslušaju šta imate za kazati, sve je jasno. Doduše bilo je indirektnih poruka da im se ne sviđa što pišem i komentarišem. Nije mi rečeno “nisi u pravu” ili “netačne su analize”, već “što će ti to da pišeš”. Meni je trebalo par sati da napišem izmjene Zakona o akcizama gdje bi se 5% prikupljenih sredstava usmjerilo namjenski za liječenje i srpske i hrvatske i bošnjačke djece. Gotovo dva mjeseca su prošla, sjednica Parlamenta BiH nije ni sazvana, jer nisu dogovorili podjelu pozicija. Da bi usvojili izmjene treba im samo da zakažu sjednicu i podignu ruke, čas posla. Čemu se bolje možemo nadati, kad nemaju vremena za teško oboljelu djecu i njihove roditelje? Ono što ozbiljno i ja razmišljam u posljednje vrijeme jeste da sa svojom porodicom idem vani. Ako meni nije pružena prilika od strane ove države radi mnogih podobnih i stranačkih uhljeba, onda neka bar moje dijete ima ravnopravnu šansu negdje drugo.