Dobrila Ivanovska Čabrić: Radosti života na pragu stote – u 97. godini živi punim plućima

Nevjerovatna životna priča  pozorišne glumice i pjevačice, koju je pobjeda na  mizičkom serijalu  “Nikad nije kasno” u  94 – oj  godini vratila na scenu poslije pet decenija. Pjevala je Mariji Kalas i Onazisu, slusali je Brižit Bardo i Alen Delon. Danas, u 97. godini je aktivna, putuje, nastupa, vozi automobil, obožava ljude i  tvrdi da je izvor njene vječite mladosti u duši i nesebičnom talasu  ljubavi koju širi prema prirodi, ljudima i životu

U brojnim situacijama u životu često kažemo da “nikad nije kasno”. Izgovaramo to kao uzrečicu, možda i  izgovor za ono što nismo učinili, a željeli smo, bez  razmišljanja o suštinskom značenju tih riječi. No, ima toliko sjajnih i inspirativnih primjera koji potvrđuju  da reći – nikad nije kasno – nije samo fraza, već mogućnost koja može promijeniti život. Dobrila  Ivanovska Čabrić to potvrđuje na najbolji način. Za nju su godine samo broj i nisu prepreka u ostvarivanju  snova, ciljeva i trajanja. Povratka, čak i nakon pola vijeka pauze.

Njena životna priča je nevjerovatna. Nijedan filmski scenario ne može toliko dobar kao scenario koji napiše – život.

Foto printscreen

Karijeru je započela kao pozorišna glumica i pjevačica u Skoplju sa 17 godina, na samom završetku Drugog svjetskog rata, a u žižu javnosti vratila se pobjedom na muzičkom takmičenju, u 94-toj godini. U međuvremenu dešavao se život, uzbudljiv, turbulentan, srećan i bolan, pun uspona i padova, slave i zaborava ali, kako sama kaže, njena deviza je – uvijek dalje i uvijek naprijed. I nikada ne odustati od svojih snova. I ona nikada nije odustala.

Dobrila je nedavno bila i u Podgorici, nakon punih 70 godina, kako bi gostovala u emisiji “Zagrli život” Seke Martinović na Adria TV.

Dobrila, poslije punih  7o godina ste u Podgorici? Kakav je osjećaj i kakvi su utisci?

Oduševljena sam ovim što sam uspjela vidjeti od Podgorice! Davne 1953. godine moj Skopski teatar je gostovao u Narodnom pozorištu u Titogradu. Kao mlada glumica bila sam tada u malom gradu koji se tek izgrađivao i,  evo, poslije toliko godina dolazim u veliki, moderni grad, zahvaljujuci Vašem pozivu za snimanje emisije. Posebno sam srecna zbog gostovanja u Domu straih u Podgorici. Divan ambijent, divna atmosfera, mislim da sam bila dobar motivacioni govornik, da sam korisnike dobro zabavila. A kakvi su uslovi boravka, kao u hotelu, poželjela sam da tamo i ostanem! Nisam ni bila svjesna koliko me ovdje ljudi prepoznaju i vole.

Iz današnje vizure, Vaša karijera je počela 1945. godine  malo neobično, sticajem okolnosti…

Foto printscreen

Kada je konačno došao kraj Hitleru i paklu koji je narodu rat donio, morao se na brzinu stvarati kadar za funkcionisanje nove, mlade Republike Makedonije. Moj otac, učitelj , komunista, po partijskoj liniji je osnivao ubrzane kurseve za nove, potrebne kadrove, pa  je tako mene upisao na kurs muzike za buduću nastavnicu muzike u gimnaziji.

To Vas je usmjerilo ka umjetnosti?

Horsko pjevanje, note, dirigovanje, solo pjevanje… Za mene , djevojučurka, u teškom poslijeratnom vremenu to je bio Božji dar. Obožavala sam časove klavira, a moju muzikalnost i čistoću glasa zapazila je madam Kuleni, profesorka solo pjevanja iz Slovenije koja je imala velike ambicije sa mnom.

Drugarice Dobrila – rekla mi je, jer tada smo svi bili drugarice i drugovi – imate izuzetne predispozicije za visoki koloraturni sopran i od Vas ću napraviti svjetsku  opersku pjevačicu. Madam Kuneli uveliko je postavljala moj glas,  ja sam vrijedno radila i vježbala, ali moja majka nije mogla da se pomiri da joj ćerka bude “pevaljka”.

To je bilo vrijeme kada su druge profesije bile na cijeni? Umjetnost je bila u drugom planu…

Moja majka je kukala po čitav dan. Uzmi zdrav posao i “siguran lebac” u ruke. Kakve trice i bakrači, kakva korist od tvoje muzike, treba preživjeti…vikala je na sav glas. A Mladost kao mladost, tvrdoglava i uporna, imala je svoj cilj. Na moju žalost, madam Kuneli se razboli, prestanu časovi  i nisam imala priliku da nastupim u teatru, sto sam silno željela.

Zato ste sami odučili da uđete u teatar?

Upravo tako. Rekoh sebi, ajde da prošetam, da zavirim u u tu čarobnu kuću. Kad sam, onako stidljivo, ali i hrabro došla do vrata, portir me pita: Da li ste došli na audiciju? Snalažljivo rekoh “da”, on me uputi i ja krenuh u nepoznato. Ušla sam sam u prostoriju gdje se održavala audiicja za glumce, stala sa strane a kad su me vidjeli  pitali šta sam pripremila, rekla sam da nisam ništa. Pa što ste došli?!, viknuo je jedan od članova žirija. Iskreno sam odgovorila da mnogo volim pozorište, da sam došla iz znatiželje i da, ako mi kažu šta treba da radim, ja ću sve uraditi.  Dirnula ih je moja iskrenost, dali su mi neku pjesmu da pročitam, ja je pročitala. Onako strogi rekli su mi da misle da mogu biti dobra dramska glumica i da dođem sjutra sa ispravama. Sjutradan kad sam došla, potpisala neke papire i postala sam najmlađi član Makedonskog narodnog teatra. Jedan od članova žirija bio je čuveni glumac Petre Prličko.

Foto printscreen

I tako kreće divan period u Vasem životu…

Što je posla tiče, da, prve  glavne  uloge, prvi uspjesi, turneje… Ali majka se i dalje nije mirila s tim i prijetila je da će me udati, pa da me muž čuva od takvog posla. U njenoj svijesti, to nije bio posao za pristojne djevojke, a takvo je bilo i vrijeme pa joj ne zamjeram. Najzad me je i udala. Za pilota, vojno lice. Zgodan, obrazovan, inteligentan, svirao je i volio umjetnost…Ali….Uvijek ima neko “ali”. Moj bračni život  bio je sav u znaku “razumem!”. I u kući je bio komandant. I stalno sam bila u stavu mirno i morala da podnosim raporte… Sve teže sam podnosila tu vrstru pritiska. Mnogo sam voljela svoju svekrvu Ruskinju i svoju zaovu. Bile su divne, svekrva je zavrsila konzervatorijum u Moskvi, super smo se slagalae i razumjele.

One su vas podržale u odluci da se razvedete?

Da, da… Mi smo sklopile neku vrstu saveza protiv te njegove krutosti i strogoće  (kaže kroz smijeh) i poslije razvoda  moja svekrva, zajedno sa mojom majkom. živjela je sa mnom do kraja svog života. Poslije 20 godina ponovo sam se udala za njega, jer nisam nasla boljeg. A uvijek smo bili i ostali prijatelji do njegovog kraja. Majku i svekrvu sam vodila na turneje, svugdje gdje sam nastupala…Pet godina sam provela u Moskvi, po Sovjetskom savezu, nastupala u Parizu, Americi, Kanadi, Rumuniji, Bugraskoj, Grčkoj, Italiji… prošla svijet i one su uvijek bile sa mnom.

Karijera je bila u usponu, obilazili ste svijet,  nizali uspjehe, postali samostalna umjetnica…

To je bilo čudesno vrijeme, u svom matičnom pozorištu igrala sam glavne uloge, gostovala, a 1957.  Godine prelazim u Beograd, u Pozorište na Terazjama. Poslije par godina dobijam status samostalnog umjetnika. Obožavala sam svoj posao, putovanja, turneje koje su trajale od po par mjeseci do nekoliko godina…Sve je to bilo divno, uzbudljivo, ali i naporno i teško. Ljudi od vas očekuju da odigrate ulogu, da dobro otpjevate, da ih zabavite i ja sam to radila sa velikom ljubavlju.

Ali bilo je i teških i bolnih trenutaka?

Pa život nije život bez te dimenzije. Imala sum turbulentne i burne periode, gubitke, velike boli… Izgubila sam jedinu sestru još u mladosti, oca, majku. I sina jedinca. Sjajnog, pametnog, obrazovanog intelektualca, mladog. Može li biti veće boli za jednu majku? Ali…..Pronašala sam snagu da krenem dalje. Život je, prosto, takav. Bog vam ga je dao da ga živite, a na vama je da se nosite sa svim što vam dodijeli.

Nastupom i pobjedom u muzičkom serijalu “Nikad nije kasno”, vratili ste se na scenu u punom sjaju  napravili revoluciju…

Ma to je bilo na nagovor, malo sam se opirala, priznajem, ali takođe, priznajem da bih se pokajala da nisam pokušala. To je u potpunosti promijenilo moj život. Zovu me na sve strane, dobijam nagrade i priznjanja, poput onog nedavno u Varni u Bugarskoj, družim se, nastupam, “dijelim” recepte za dugovječnost (smijeh). Žika (producent serijala) zovne i kaže: Dobi, čekam te sjutra u studiju. Ja odmah sjedam u kola koja su malo mlađa od mene, vozim od Dorjana, gdje živim, do Beograda bez problema….

Dorjan je mjesto koje zraći posebnom energijom i zato sam još davno odlučila da se preselim. Duboko vjrujem da život na Dorjanu utiče pozitivno na mene i moje zdravlje. Kad dođem umorna, dovoljno je samo da udahnem vazduh i vidim  jezero i ja sam kao nova. Dorjan su prijatelji, druženje, mnogo smijeha, dobrog provoda jer volim i noćne izlaske. Kako je na samoj granici tu su uglavnom Grci, ali i ljudi iz cijelog svijeta koje upoznajem, stvaram prijatelljstva i uživam.

U čemu je tajna Vase dugovječnosti?

Ma kakve dugovječnosti, mladosti. Moj duh je trostruko mlađi od mojih godina. Za svoj 95-ti rođendan napravila sam žurku za pamćenje. Naravno i genetika igra ulogu, ishrana, takođe, jer ja sam vegetarijanac, ali i ljubav prema životu, prema svemu lijepom. NIkada ne pravim planove, probudim se i pustim da dan teče spontano, da me dan isplanira. Živim opušteno sa svojim mačkama, psom, pripitomila sam čak i jednog pijetla. Mnogo volim ručni rad, sama sebi kreiram, pletem, šijem, radim u bašti… nema praznog hoda. Nema univerzalnog recepta. Svako ga u sebi mora pronaći.

Na pfragu stote, šta poručujete?

Meni godine ne smetaju, niti ih vidim, niti osjećam. Preko 90 odsto moje generacije se preselilo na onaj svijet, a ja pored svih životnih tumbanja ostadoh živa. Bog me hoće, ali me đavoli ne daju! Poručujem svojoj generaciji da se svako jutro zahvale na novom danu. Vidimo se uskoro u Podgorici!

Ne postoji nemoguće

Neiscrpnu snagu volje da uvijek nastavi dalje i urođenu životnu radost pretočila je u knjigu “Na putu ka stotoj” koja će uskoro doživjeti treće izdanje. Sa poznatim makedonskim režiserom sada radi na monodrami o svom životu u kojoj će igrati samu sebe. Njena životna priča poručuje i podsjeća da je život i težak i trnovit, ali i lijep kada se uz volju i istrajnost, pozitivan stav i ljubav prema svkom novom danu mogu prevazići i najteže prepreke. Poručuje da ne postoji nemoguće, bez obzira na godine i životne okolnosti. Uzor i motivacija mnogima koji je poznaju i prate na drustvenim mrežama, ova dama sa najmlađom dušom na najbolji način potvrdjuje: nikada nije kasno!

Seka Martinović