Vojo Vuletić, pjesnik i pisac: Stvaralaštvo nas čini srećnima 

 “Neka raj na zemlji zaživi” – optimističan i poetičan naziv nove zbirke poezije  Voja Vuletica, trinaeste knjige u njegovom  opusu, povod je za razgovor. O djetinjstvu, odrastanju, sazrijevanju, životu, spoznajama, poeziji, vjeri, ideologiji, prisutnosti  na društvenim  mrežama… Dok bere jutarnje zrake sunca, inspiracije naiđu same, a stvaranjem čuva svoje mentalno zdravlje…

Životne priče rođenih četrdeset i neke prošlog vijeka, koliko različite I autentične, uglavnom su slične u jednom: teškom poslijeratnom životu, sirotinji, gladi ali i snažnoj volji za obnovom razrušene zemlje, poletu, radnim akcijama, željom za učenjem i napredovanjem, nošeni vjerom u ideju o izgradnji bolje, pravednije i srećnije budućnosti. U svakom slučaju, uvijek su zanimljive, poučne i dobre poruke.

Vaša sjećanja na djetinjstvo?

Rodjen sam 1941. godine  Zeti, u selu Mataguži, kao najmlađe dijete, sa crnim florom na samom  rođenju, pet mjeseci nakon pogibije oca. Sačekao me je bijedan, težak sirotinjski život, ali, uprkos svemu i veselost, izvjesna bezbrižnost djetinjstva i odrastanja uz majku i dva starija brata. Iz tih čobanskih dana, kada sam  stasao odlazim na radnu akciju i to je je moj prvi izlazak u svijet izvan svoga sela koji sam jedino poznavao. Susret sa nečim novim i drugačijim, energija obnove,  bratstvo i jedinstvo, socijalističke ideje… To je bio implus, zahvaljujući kojem sam shvatio da moram, da sam obavezan nešto uraditi za sebe, jer sam već bio napustio školu. Samim tim i za zajednicu.

I tako kreće Vaš put, dinamičan i zanimljiv, neobičan za današnje prilike, ali sličan mnogim putevima mladosti u poslijeratnoj Jugoslaviji…

Vraćam se u školu. Prvo sam bio zanatlija, stolar, a uz nove kvalifikacije prelazim u trgovinu. Onda upisujem i zavaršavam studije na Višoj ekonomskoj školi u Beogradu, a paralelno bavio sam se i društveno – političkim radom. Stalno sam se usavršavao, radio na sebi, otvarale su se nove vizije i prostori za lični i profesionalni razvoj. I tako sam dospio do visokih privrednih i političkih funkcija, od opštine, republike, do ondašnje federacije. Bio sam član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsjednik Odbora za privredna pitanja…

Potom odlazite  za Beograd na funkciju upravnika  imovine bivšeg Saveza komunista…

Krajem  1993. godine idem za Beograd na mjesto upravnika imovine Saveza komunista i direktora preduzeća Holding kometa. Na tim funkcijama ostajem do bombardovanja NATO snaga 1999. godine, a potom brzo odlazim u penziju. Vjerujem da sam dovoljno dao.

Još od dječačkih dana imali ste sklonost ka pisanju. No, kako ste rekli, to je bilo na nivou zabave. Kada zabava prerasta u ozbiljnu literarlnu priču?

Odlazak u penziju značio je povratak na ognjište, a ognjište  i povratak pisanju. Počeo sam da pišem kada sam imao 17 godina, ali kao što rekoh to je bilo dječački nezrelo, na nivou zabave. Prvu pjesmu objavio sam 1962. godine, kao vojnik u listu “Čuvar Jadrana” Jugoslovenske ratne mornarice gdje  sam i služiio vojsku, a pjesma se zvala “Regrut”, Naravno, inspirisana prvim vojničkim danima. U tom periodu sam često pisao, a tema je bilo na pretek. Dogodovštine iz vojničkog života, sa vojnih vježbi kad smo obavljali obuku.

Povratak iz vojske, na neki način je bio  kraj Vašeg pisanja. Bolje reći pauza?

Život sve diktira. Po povrtaku sam se zaposlio, ubrzo oženio, došla su djeca, porodica se proširila… Bili su novi prioriteti ispred mene i  pisanje je otišlo u sasvim drugi plan. Odlazak u penziju i preseljenje na selo, nova etapa u mom životu vratila me je staroj ljubavi, pisanju. Prva knjiga u prozi “Mataguži, moje selo, bratstvo i ja “, izdata 2007. godine  je istraživanje  mog bratstva u mjeri u kojoj sam ga mogao istražiti, a potom zbirka poezije “Vidici i snovi”. Knjige je izdala izdavačka kuća “Komovi” čiji je vlasnik Ratko Deletić, moj prijatelj i poznati pjesnik, inače i jedan od recenzenata. Recenziju su, takođe,  napisali književnik Veselin Brnović i pjesnik Veselin Rakčević.

Izdali ste 12 knjiga, od kojih sedam poezije, a ostale su drugi žanrovi, romani, biografije, priče iz života. U čemu nalazite inspiraciju?

Foto privatna arhiva

Povratak ognjistu me je inspirisao, taj drugačiji način života i slobodno vrijeme dali su mi mogućnost rekapitulacije života, da promišljam o mnogim stvarima kroz koje sam prošao, iskustvima, saznanjima, razočarenjima… Motivi su svuda oko mene. Ja duboko doživljavam I odbolujem svaku muku, teret i tugu svog roda. Smatram se obaveznim da branim naslijeđe svojih predaka, da im se odužujem ljubavlju, čistom i lijepom misli, ćestitošču i sjećanjem.

Motivišu me i slike djetinjstva, nemaštine, mladalačkih traganja, nezaboravnih ljubavnih treperenja… Uspomene su svuda oko mene i gdje god se okrenem, svaka od njih može se pretočiti u poeziju.

Vaša zbirka pjesama “Plodovi ljubavi”, objavljena je u Domu starih u Podgorici u  kojem ste i Vi našli svoj topli dom? 

Stihovi su nastali prije mog dolaska u Dom, ali je štampa obavljena u Domu pa su u tu zbirku ušle i  neke pjesme inspirisane mojim dolaskom u tu dragu I toplu  kuću, koju smatram familijom i u posebnom dijelu knjige sabrane su pod naslovom “Rekla si mi”.

Povratak ognjištu za Vas je i nešto više – odušak  u  spoznaji svijeta?

Tačno. Došao sam do zaključka da su ovaj svijet, ovo rasparčano čovječanstvo, uništile vjere i ideologije. Često pitam sebe čemu da se okrenem? Bio sam ateista koji je slavio slavu i Božić, kao porodični običaj, a nikada nije ušao u crkvu. Religija nije vjera već jedna vrsta ideologije. Bog ne traži posrednika između ljudi i sebe. Spoznajom svega što sam do sada proživio, doživio, pročitao, od Biblije, Novog zavjeta, do Platona došao sam dotle da sada vjerujem u stvoritelja. Jer nema ideologije u koju mogu vjerovati. Kad pogledam svijet i sve što se dešava, znam da više ne vjerujem u bilo koju religiju, ideologiju, program. Pitam se ko sve to proizvodi i zašto, jer je sve protiv čovječanstva. Zabrinut sam u kom pravcu ide svijet.

Nedavno je izašla iz štampe Vaša najnovija zbirka pjesama, 13-ta po redu, optimističkog i poetičnog naslova “Neka raj na zemlji zaživi”. Kakve su šanse da raj zaživi?

Morate pročitati knjigu! Knjiga je izašla u izdanju Internacionalne kulturne asocijacije. Promocija će biti u okviru IKA, a planiram promociju i u Domu starih u Podgorici.

Prisutni ste na društvenim mrežama, sto nije baš imanentno Vašoj generaciji?

Društvene mreže su prava provjera kvaliteta onoga što radite, poezije u mom slučaju. Dobro je na njima vidjeti reakciju publike, prije nego što ih smjestite u zbirku. Zadovoljstvo je kad tvoju pjesmu komentarišu prijatelji,  poznati i nepoznati ljudi, kad dobiješ lijepe i ohrabrujuće  poruke.

Seka Martinović