— Znaš što je najteže u starenju?
— Što?
— To što postaješ nevidljiv. Dok si mlad, još si “netko”: lijep, zabavan, karizmatičan, snažan… ili barem primjetan. A onda sve to nestane. I postaneš “onaj stariji gospodin u iznošenoj jakni” ili “ona gospođa s beretkom i starim kaputom”. Kao da te više nema. Proziran si…
Često jedina “osobina” koja starijima ostaje u očima drugih je — njihova dob.
Nitko više ne kaže: “ona je bila profesorica jezika”, “on je bio inženjer”.
Kažu: “ima već preko 80”, “valjda blizu devedesete”.
S godinama se broj ljudi koji stvarno poznaju tvoju priču — tko si bio, što si volio, što si znao — počinje smanjivati.
Prijatelji odlaze, ili su zatvoreni u svojim domovima, jedva se kreću, izlaze najviše po pecivo do kioska na uglu.
Djeca imaju svoje živote, svoje probleme, svoje ritmove. Ponekad nazovu. Još rjeđe — navrate na čaj.
U zgradi novi susjedi, mlade mame s kolicima, očevi s vrećicama iz supermarketa…
Nitko ne zna ime gospođe s drugog kata.
U trgovini na uglu nove prodavačice. Niti jedno poznato lice.
Od starih susjeda — ako netko išta zna — zna broj stana i otprilike godine.
Ali što se događa iza tih vrata… nikoga nije briga.
Ne razumijemo zašto mama zove deset puta dnevno s “sitnicama”.
Zašto tata po deseti put pita za isti detalj.
A oni se jednostavno boje da će biti zaboravljeni.
Žele biti primijećeni. Saslušani. Barem kroz telefonsku slušalicu.
Jer starost nije samo broj godina.
To je nevidljivost.
To je samoća.
I velika želja da još uvijek nekome budeš važan.
Ne čekaj dok ne bude prekasno. Nazovi. Navrati. Pitaj kako je prošao dan. Tebi je to trenutak — a njima cijeli svijet.
Jer ponekad jedno “mislim na tebe” je dovoljno da se netko ponovno osjeti vidljivim.
Ostavite Komentar