Dragomir u Rupama rečinskim čuva tradiciju kolašinskih katuna

Šćepanović je bivši radnik Aluminijskog kombinata, penzioner je, ima porodično imanje u Bijelom Polju, ali i kuću u Podgorici. Od 2004. godine vjeran je Bjelasici, a njegova porodica taj katun koristi skoro pola vijeka.

Da kolašinski katuni polako umiru, možda najbolje svjedoči primjer Rupa rečinskih, ispod brda Ključ, 12 kilometara od Kolašina, gdje je već godinama samo jedan stočar.

Bjelopoljac Dragomir Šćepanović uporan je, kaže, da dolazeći sa stokom u taj katun sačuva porodičnu tradiciju, ali i da, samački živjeći u planini od snijega do snijega, pokaže koliko je to izazov, ljepota i način da se nađe mir.
Takođe, tvrdi, i privilegija i bijeg od ograničenja, koje nameće savremena svakodnevica.

Šćepanović je bivši radnik Aluminijskog kombinata, penzioner je, ima porodično imanje u Bijelom Polju, ali i kuću u Podgorici. Od 2004. godine vjeran je Bjelasici, a njegova porodica taj katun koristi skoro pola vijeka.

“Odmaram dušu i omogućavam sebi mir na Bjelasici. Pogled mi je uvijek pun ljepote, a briga o stadu od 100 ovaca, sedam krava, dva konja… garantuje da nema dosade. Nema ni stresa, šefova, radnih zadataka ograničenih vremenom. Nije mi nužda, nego sam biram ovakav način života”, kaže Dragomir.

Samo prije nekoliko decenija u tom katunu je bilo 10 domaćinstava i mnogo više stoke. Rupe rečinske, kaže Šćepanović, primjer su i kako je država brinula o selu i poljoprivredi svih minulih godina. Zamjera što se ne vodi više računa o “nomadskom stočarstvu”, koje, tvrdi, polako izumire.

“Nadležni, kako zaključujem, forsiraju štalsko držanje stoke. To je nelogično. Treba imati na umu da je izdig na planinu, iako ponekad komplikovan za stočare, ipak značajno jeftiniji. Po pola godine na planinama stoka pase svježu travu i nije potrebno ni sijeno ni skupi koncentrati. Da ne govorim o tome koliko je meso tih životinja kvalitetnije i koliko se može skuplje prodati. Ipak, raznim podsticajnim mjerama, država forsira gradnju štala i formiranje farmi”.

Šćepanović smatra da bi trebalo podsticajnim mjerama sa državnog nivoa ohrabriti svakog stočara koji želi da dio godine provodi na katunima sa stokom. To bi “dalo rezulate, pojeftinilo uzgoj stoke i bilo motiv mnogima da razmilse o tome da se vrate poljoprivredi ili prošire poljoprivrednu proizvodnju”.

Solarni paneli, postavljeni na kolibi Šćepanovića, olakšavaju život, ali Dragomir kaže da je i njih resorno ministarstvo dodjeljivalo samo stočarima sa više stoke.

Zamjera i što nadležni ne vode mnogo računa o prilaznim putevima kolibama na Bjelasici i drugim planinama. Zbog takvog stanja izdig je skup i komplikovan, a odlazak do grada izazov. Procedure za obnavljanje koliba, takođe, tvrdi, iziskuju mnogo napora, pa bi i to trebalo pojednostaviti.

“Smeta mi što je Bjelasica prošarana improvizovanim putevima, koje su napravili organizatori turističkih tura džipovima ili ostalim četvorotočkašima. Ljepše bi bilo da turisti do koliba stignu pješke ili na konjima.

Shvatam da su sjeveru potrebni i veliki infrastrukturni projekti i gradilišta, ali ne po svaku cijenu. Zbog radova na novom ski-centru, u okolini katuna Vranjak, taj dio planine je možda zauvijek ‘izgubljen za stočare’. Prašina i teška mehanizacija, siguran sam, osujetili su namjere mnogih stočara da ljeto provedu na planini.”

Na društvenim mrežama objavljuje fotografije

Šćepanović je u planini pronašao još jednu zanimaciju. Na društvenim mrežama svakodnevno dijeli fotografije sa detaljima stočarske svakodnevice, ali i atraktivne pejzaže Bjelasice.

“Uhvatim” fotoaparatom mnogo onog što turistima promakne. To je moj način promocije planine i doprinos turističkom valorzovanju ovog dijela kolašinske opštine za koji sam vezan cijelog života”, kaže bjelopoljski stočar.

Ni na dva katuna, do kojih je iz Rupa rečinskih, potrebno par sati hoda, nije bolje stanje. Sve je manje stočara, kao i stoke.

“To me rastuži, jer pamtim i bolja vremna. Nekada su u moj katun stoku dotjerivali na pašu iz sela Vranještica, gdje su se livade kosile. Sve se bijeljelo od ovaca. Sada su na Katunu Škale samo dva, a na Vranjaku četiri domaćinstva. Bojim se sve će ih biti manje”, kaže Šćepanović.