Penzionerski populizam. Hoće li ostati zauvijek?

Po svemu sudeći, starije ljude u zagrljaj populista šalje narastajući osjećaj nesigurnosti. Ako ostavimo po strani konkretne karakteristike ove ili one zemlje, sve nacionalističke partije obećavaju da će presjeći put globalnim silama koje u neproporcionalnom stepenu imaju negativan uticaj upravo na stare ljude

Krajnje desni populizam koji je posljednjih godina prisutan u mnogim zemljama zapadne demokratije može se pokazati kao ne baš prolazna pojava u političkom pejzažu. Osim Velike recesije i migracione krize, koje su stvorile plodno tle za populističke partije, političku dinamiku u korist populista mijenjaće starenje stanovništva na Zapadu koje se nastavlja.

Kako se ispostavilo, stariji glasači skloni su da simpatišu nacionalističke pokrete. Neproporcionalno veći broj starijih Britanaca glasao je za izlazak iz Evropske unije, a stariji Amerikanci obezbijedili su mandat predsjedniku SAD Donaldu Trampu. Partije Pravo i pravda u Poljskoj i Fides u Mađarskoj ne bi došle na vlast bez aktivne podrške starih ljudi. U Italiji je partija Liga umnogome ostvarila uspjeh zahvaljujući vještoj eksploataciji nezadovoljstva starijih stanovnika sjevernih regija zemlje. Među današnjim populistima samo se Nacionalno okupljanje (bivši Nacionalni front) Marin le Pen u Francuskoj i, možda, Žair Bolsonaro u Brazilu oslanjaju na mlade glasače.

Idućeg proljeća će izborni trendovi vezani za životnu dob glasača, vjerovatno, odrediti i ishod izbora za Evropski parlament. Prema podacima posljednjih istraživanja, stariji Evropljani (posebno oni manje obrazovani među njima) s visokim stepenom sumnjičavosti gledaju na evropski projekat i manje vjeruju Evropskom parlamentu nego mladi građani Evrope. To je neočekivana činjenica zato što starije generacije treba bolje da pamte Drugi svjetski rat i njegove rezultate. U svakom slučaju, skeptičan odnos prema demokratskim institucijama EU objašnjava njihovu spremnost da glasaju za autoritarne lidere.

Po svemu sudeći, starije ljude u zagrljaj populista šalje narastajući osjećaj nesigurnosti. Ako ostavimo po strani konkretne karakteristike ove ili one zemlje, sve nacionalističke partije obećavaju da će presjeći put globalnim silama koje u neproporcionalnom stepenu imaju negativan uticaj upravo na stare ljude.

Na primjer, imigracija obično izaziva više strahova kod starijih glasača, zato što su oni, po pravilu, više vezani za tradicionalne vrijednosti i zatvorene zajednice. Osim toga, globalizacija i tehnički progres često dovode do radikalnih promjena u tradicionalnim ili vrlo starim sektorima u kojima najčešće rade radnici u godinama. Pojava digitalne ekonomije, u kojoj dominiraju dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci, starije radnike takođe istiskuje na ekonomsku marginu. Ali, za razliku od ranije situacije, penzioni sistemi sada prolaze kroz velike teškoće – oni više ne mogu da amortizuju takve šokove na tržištu rada. Rezultat je sljedeći: stariji ljudi koji su izgubili posao osuđeni su na nezaposlenost.

Osim toga, penzioneri sada imaju osnova da brinu za svoje penzije jer te penzije ugrožavaju njihova sopstvena djeca. Mladi ljudi, razočarani u socijalno-ekonomski sistem, koji očigledno ide u korist penzionera, sve aktivnije pozivaju da se oskudna sredstva pravednije raspodijele među generacijama. Na primjer, Pokret pet zvjezdica u Italiji, koji je na vlasti u koaliciji sa partijom Liga, nedavno je pozvao na isplaćivanje “građanskog prihoda” koji mora biti dostupan svim nezaposlenim, nezavisno od godina života. Drugim riječima, ako krajnja desnica privlači starije birače, onda će krajnja ljevica dobiti pristalice među mlađim generacijama.

Podržavajući ultradesne populiste, stariji glasači nadaju se da će se vratiti u vrijeme kada je zemlja bila izolovana od globalnih sila, a nacionalne granice bile manje porozne. U osnovi savremene nacionalne politike leži obećanje da će status quo biti sačuvan, pa čak i da će se obnoviti mitska prošlost.

Upravo zato političari nacionalisti često pribjegavaju retorici nostalgije s ciljem da mobilišu pristalice među starijim stanovništvom. Tramp je obećao da će vratiti radna mjesta u američki “pojas rđe” koji je nekada bio centar industrije SAD. A teško je naći markantniji simbol protivljenja promjenama od podizanja zida na granici između SAD i Meksika koje je on predlagao. Trampovi napadi na ilegalnu imigraciju, a takođe i zabrana ulaska građanima iz zemalja sa dominantno muslimanskim stanovništvom, svjedoče o njegovoj privrženosti “čistoti” američke nacije.
U kontinentalnoj Evropi ultradesni populisti hoće da se vrate u vrijeme prije prelaska na euro i uvođenja Šengena, koji omogućava ljudima da se slobodno kreću unutar skoro cijele EU. Oni nerijetko bez uvijanja podilaze starijim biračima obećavajući im da će spustiti starosnu granicu za odlazak u penziju i povećati penzione fondove (obje ideje aktivno propagira partija Liga).

U Velikoj Britaniji su agitatori za izlazak iz EU obećali da će zaštiti one koji su u vijeku globalizacije ostali na marginama. A nije važno što isti istovremeno propagiraju ideju slobodne i nezavisne “Globalne Britanije”. Ali, pristalicama bregzita logika nikad baš i nije bila jača strana.

Bilo kako bilo, uzimajući u obzir stepen u kojem se današnji populistički talas formira uz pomoć demografije, teško je očekivati da će on u skorije vrijeme opadati. U društvima koja stare politički uticaj starijih ljudi će nezaustavljivo rasti, a pritom će njihova sposobnost da se prilagode ekonomiji koja se brzo mijenja – biti sve manja. Posljedica će biti to što će stariji birači tražiti proširenje socijalno-ekonomskih garancija, a neodgovorni populisti će, kao zapete puške, biti spremni da ih utješe.

Može li se nešto tu učiniti? Da bi zaustavile nacionalistički talas, tradicionalne partije moraju hitno napraviti novi društveni ugovor koji će oslabiti narastajući osjećaj nesigurnosti kod starih ljudi. One moraju tražiti balans između otvorenosti i zaštite, inovacija i regulacije i time se moraju baviti ne upadajući u regresivnu populističku zamku.

Odgovor ne treba da bude borba sa globalnim silama, nego njihovo ograničavanje do podnošljivog nivoa. Građani svih životnih dobi moraju biti spremni na to da podnesu današnje i buduće radikalne promjene. U tom smislu je bolje širiti mogućnosti za starije ljude, nego te ljude samo štititi. Većina razvijenih zemalja jednostavno ne može sebi dozvoliti da da nova sredstva zainteresovanoj grupi stanovništva koja je postala suviše velika. Osim toga, politika koja stvara zavisnost ljudi od bilo kojeg vida spoljne podrške je, blago rečeno, moralno sumnjiva.
Umjesto toga, vlade treba da se usredsrede na obnavljanje profesionalnih navika radnika u godinama, na stvaranje mogućnosti da starija i mlađa generacija zajedno rade, na zahtjevima da oni koji vode promjene budu odgovorni za one socijalno-ekonomske posljedice koje izaziva njihov rad. Subvencije najranjivijima treba da ostanu krajnja mjera.

Iz raznih uglova gledano, neracionalna ljubav strarijih glasača prema populistima u stvari je vapaj za pomoć. Zadatak prosvijećenih političara je da na taj vapaj odgovore konstruktivno.

Autor je saradnik u Centru za upravljanje promjenama IE Univerziteta u Madridu

Copyright: Project Syndicate, 2018.