Dobrila – Boba i Pavle Popović – 50 godina zajedništva, ljubavi, podrške: Za dugo trajanje presudni su razumijevanje i tolerancija

Poznati crnogorski arhitekta Pavle Popović, i njegova supruga Dobrila – Boba, magistar muzike, već pet decenija žive u skladnom braku, a njihova priča je nastavak dugih porodičnih tradicija

Iz malog stana na četvrtom spratu zgrade Ulici Slobode, u strogom centru Podgorice, prvo je sišla Boba. Dogovor je da o Pavlovom i njenom životu, poluvjekovnom trajanju njihove zajednice, izazovima i pobjedama, pričamo u „Diplomatu“,  uz kafu. Dotjerana, nasmijana, blaga, vitka, odmjerena, kao da je upravo izašla iz nekog drugog i drugačijeg vremena.

Pavle, kaže uz osmijeh, spava. „On voli da odspava poslije podne, nisam htjela da ga budim, pa će doći kasnije“.  Onda mi je ispričala bajkovitu priču o tome kako su su njih dvoje pronašli, upoznali i – prepoznali. Njih dvoje i dalje vode aktivan život, njihova priča je nastavak dugih porodičnih tradicija, a ovdje je stao tek djelić.

„Pavle je bio je potpuno neobičan u svojoj posebnosti u ondašnjoj Podgorici. Znate, oduvijek je volio da bude dotjeran, lijepo obučen, moderan, imao je istančan osjećaj za estetiku. Imao je crveni „mini moris“, prvi u tadašnjoj Jugoslaviji, zvali su ga „Lepi Paja““, priča Boba ne skidajući osmijeh s lica. Osmijeh iste one sedamnaestogodišnje djevojčice, kakva je bila kada ga je upoznala.

Prije nego što su se upoznali, Pavle je kao arhitekta bio u Parizu kao stipendista Ujedinjenih nacija i radio na projektu „Južni Jadran“ – urbanističkog uređenja Crnogorskog primorja.  Kada se vratio iz Pariza u tadašnji Titograd, prvo je kupio čuveni, crveni „mini moris“ koji se pojavio na sajmu u Sloveniji. Boba se sjeća i registracije – TG 38-69.

„Pavle je osvajao svojom pojavom, važio je za velikog gradskog šarmera, jako je vodio računa da sve na njemu bude skockano, moderno, prvoklasno i u trendu. Imao je brčiće i važio za velikog gradskog šarmera, okružen lijepim ženama, ali je izabrao jednu malu“, priča Boba uz osmijeh.  I danas, kaže, u 86. godini vodi računa šta će obući, da to bude sa stilom, i u trendu.

I upravo tako dotjeran, i nasmijan, pojavljuje se Pavle. I prisjećaju se, zajedno, prvog susreta, prije više od 50 godina.

„Bilo je to na koncertu, u zgradi Pozorišta. Moj otac, Dragan Pavlović, koji je bio pukovnik JNA, nakon brojnih seljenja, odlučio je da se skrasimo u Podgorici, kupio je plac u Zagoriču, i nekako našao Pavla, koji je bio mladi arhitekta, da nam projektuje kuću. Ja sam učila Srednju muzičku školu i stalno smo išli na koncerte, a Pavle je od djetinjstva svirao violinu, bio izuzetno talentovan. Iako je, zbog arhitekture, odustao od muzičke akademije u Beogradu, muzika je ostala njegova velika ljubav. I tako, moj otac je bio sa mnom na tom koncertu, vidio je Pavla, pozvao ga da mu se javi, i tu se upalila ta iskra“, priča Boba.

Potom su se sretali u Pozorištu, Pavle se nudio da Bobu i njene drugarice vozi do kuće svojim „mini morisom“, počeo je da dolazi po nju u školu.

„Drugo je vrijeme bilo. Pavle je dolazio po mene u školu svaki dan, a onda je direktor pozvao tatu. Kazao mu je da mladi arhitekta Pavle Popović dolazi po mene kolima, i da on to treba da zna… Pavle je bio stariji od mene 18 godina, ali to ni meni, ni njemu nije smetalo. Jednostavno – pronašli smo se“

Pavle kaže da je, ipak, bilo i kritika.

„Meni da je ona premlada, a njoj da sam ja star za nju. Ali nas se to nije doticalo“.

Nakon tri godine zabavljanja, kada je Boba bila student Muzičke akademije, Pavle je rekao da – neće više da čeka.

„Kazao je da je vrijeme da se ženi, i vjenčali smo se. Došla su djeca, prvo Marija, pa Ivan, ja sam završila akademiju. Kada sam dobila stipendiju za usavršavanje u Italiji, išli smo zajedno. Uvijek smo podržavali jedno drugo. Ni sama ne znam na koliko gradilišta sam bila sa Pavlom, zajedno smo komentarisali, često sam mu davala sugestije. Muzika i arhitektura, koliko god to izgledalo čudno,  imaju snažnu vezu i prepliću se“, kaže Boba.

Uvijek su, kaže, gledali da sve postulate na kojima su gradili svoj brak prenesu na djecu.

„Najvažnije je razumijevanje i tolerancija. Znate, niko nije idealan, nijedna zajednica nije 100 odsto savršena, ali ukoliko imate ljubavi i razumijevanja za onog drugog, to se prevaziđe. Tolerancija je ključna riječ. A čini mi se da je danas zaista malo tolerancije, u porodici, u društvu, ljudi imaju ogroman ego, nemaju razumijevanja za druge, nisu tolerantni. Zato imamo i krizu braka i porodice kao temelja društva, a to je mnogo loše“, kaže Boba.

Porodica i obrazovanje su temelji društva 

„Odnos prema partneru, međusobno uvažavanje i tolerancija, prenosi se s generacije na generaciju, to se nosi iz kuće. Svaki model ponašanja se nosi iz kuće. Naravno da je veliki uticaj škole i okruženja, ali oni koje se u porodici oblikuju „od dobrog materijala“ neće pokleknuti pred nepovoljnim uticajima. Takvo iskustvo nosim iz svoje porodice, ali i kao dugogodišnji prosvjetni radnik. Djeca nikada nisu kriva. Što god da urade, negdje su to morali da „pokupe“. Važno je ko su djeci uzori, a danas djeca imaju i mnogo loših „uzora“. Mi odrasli smo odgovorni za to kakva su naša djeca. Da sublimiram – ako nemaju uporište u porodici, oni su lak „plijen“. Porodica je nažalost danas uveliko razorena, sledeće je obrazovanje. Kada te temelje razorite, vi ste razorili jedno društvo“, kaže Boba. 

Pavle se prisjetio i studentskih dana u Beogradu, kada je istovremeno upisao Muzičku akademiju i Arhitektonski fakultet.

„Svirao sam violinu kao dječak, nastupao, dobijao nagrade za najboljeg violinistu, a Sreten Perović je u to vrijeme za mene pisao da sam „neki novi Paganini“. Moj brat Beli, stariji od mene šest godina, upisao je prije mene arhitekturu u Beogradu, ali je tamo sreo druga iz djetinjstva sa Cetinja, Danila Kiša, i više je bio na predavanjima iz književnosti na Filozofskom nego na Arhitektonskom, da bi na kraju odustao od arhitekture i upisao književnost. Onda sam ja odustao od violine, i posvetio se arhitekturi, jer oboje nisam mogao. Naš otac, Veliša Popović, bio je jedan od rijetkih školovanih arhitekata u poslijeratnoj Podgorici i Crnoj Gori i mnogo je toga obnovio i podigao“, priča Pavle. Njegova majka je bila, kaže, jedna od najljepših Crnogorski, iz poznate staropodgoričke porodice Begović.

Najstarija kuća u centru Podgorice, građena prije 120 godina, kojoj je prije nekoliko godina izgorio krov, pripada Pavlovoj porodici, odnosno porodici njegove majke. U njoj je poslije Drugog svjetskog rata bila prva zgrada podgoričke Opštine.

„Nacionalizovali su je jer je bila najveća kuća u Podgorici, i bila je očuvana. To je bila kuća moga djeda po majci, odnosno mogu ujaka. Išao sam kod bivših gradonačelnika, Miomira Mugoše i Ivana Vukovića i molio da zaštite tu kuću, da se stavi makar jedna ploča, ali ni to nisu uradili“.

Pavlove građevine

Teško je i nabrojati poznate, i manje poznate crnogorske građevine koje je projektovao Pavle Popović. Jedna od najpoznatijih je, zajedno sa arhitektom Milanom Popovićem, zgrada Univerziteta Crne Gore, za koju je dobio Borbinu nagradu koja tada bila u rangu nagrade AVNOJ-a. Projektovao je u Podgorici zgradu Pro Monte, zgradu gdje je Centar za socijalno osiguranje, preko puta podgoričke Gimnazije koju je, svojevremeno, gradio njegov otac. Projektovao je zgradu gradskog parlamenta u Podgorici, zgradu Opštine Podgorica radio je njegov otac, kao i Dom koji je Pavle preradio u biblioteku. Njegovi projekti su vojne zgrade „Šargarepa“ i preko pute nje tzv. „Prevlaka“. Projektovao je autobusku stanicu u Budvi, zgradu Opštine na Žabljaku, za vrtić „Sunce“ u Nikšiću je takođe dobio Borbinu nagradu. Radio je i projekat za dvije vile za Tita na Kraljičinoj plaži u Miločeru. Bio je kod Jovanke, koje je bila oduševljena, ali vile nikada nisu izgrađene jer je Tito umro i došla su turbulentna vremena.

„Mnogo sam radio, ali sam svaki posao dobio na konkursu, i to mi je velika čast. Nikada nisam bio zavidan, uvijek me radovao uspjeh kolega, i nazvao bih da čestitam, a danas vidim mnogo esnafske sujete u raznim profesijama“. Najljepše su ga, kaže, dočekali u Nikšiću, kada je nagrađen za projekat vrtića „Sunce“.

„Tako su me srdačno dočekali u Nikšiću, tada je bio gradonačelnik Nenezić, nikada to nisam doživio u svom gradu, a projektovao sam mnogo toga. Na konkursu za taj vrtić je učestvovala i Kana, ali ja sam dobio prvu nagradu, i bio sam mnogo srećan jer se radilo o djeci“.

Pavle se danas, u 86. godini, ljuti što više nema snage da bude aktivan kao što je navikao. Boba je, pak, aktvno posvećena istraživačkom radu i, od odlaska u penziju, po evropskim arhivima je otkrila je 17 opera koje su evropski kompozitori posvetili Crnoj Gori, od počtka 19. vijeka, a pet ih je već izvedeno na Kotor Artu.

V.Radojević