INTERVJU Radimila Milošević: Kod nas su penzioneri balast, umjesto da budu na savjetničkim pozicijama

Radmila Milošević je žena u, većinski, muškom svijetu – svijetu šaha.  Osnivač je Centra za razvoj šaha i Šahovskog kluba Dijagonale, koji su stvorili veliki broj talentovanih i ispješnih šahista. Svoje ogromno iskustvo i znanje nesebično prenosi na generacije koje dolaze.

Na pitanje portala penzioneri.me, kako vidi crnogorski šah danas u odnosu na vrijeme od prije nekoliko decenia, kaže:

Neke stvari su bile bolje nekada a neke sada. Nekad je bilo više iskrenosti, entuzijazma, ljubavi prema samoj igri i medju ljudima. Danas su prilično iskvareni medjuljudski odnosi, ima sve više mešetara u šahu koji su tu zbog ličnih interesa i zarade a ne zbog šaha ili mladih u koje se lažno zaklinju. S druge strane, sada je veća organizovanost Saveza i klubova, ima više šahovskih škola, više turnira… Naravno, upotreba kompjutera u šahu je donijela velike promjene na polju šahovskih priprema i u izučavanju šahovske teorije.

Koliko djecu i mlade danas interesuje šah? Zbog čega djeca najčesće dolaze u Vasu šahovsku skolu?

Za šah uvijek postoji odredjeno interesovanje, ali ne pretjerano… Šah je isuviše složena disciplina da bi bio masovan. Za šah se interesuju djeca iz obrazovanih porodica u kojima već neko igra šah (najčešće djed!), ko ih podstakne da se upišu u šahovski školu a prethodno ih upozna sa osnovnim pravilima šaha.
Ljudi dovode djecu u šahovsku školu shvatajući vrijednost igre a ponekad i zbog mene same i svega čemu učim djecu.

Da li je šah sport, ili nauka? Ima taj takmičarski element, ali šahisti kažu da je mnogo više od toga? Možete li nama laicima pojasniti šta je tačno šah? 

Šah ima neke elemente sporta ali je po mom shvatanju najbliži nauci, obrazovanju i vaspitanju i morao bi biti dio obrazovnog sistema sto je pored ostalih i na moje zalaganje i bio godinama, dok ga nedavno Ministarstvo prosvjete nije uklonilo sa liste izbornih predmeta. Šah je trening za mozak, poboljšava memoriju, razvija logiku, analitičko i objektivno razmatranje problema, jača osjećaj samopouzdanja i odgovornosti. Šah je matematičko logička igra i odlično vaspitno, pedagoško i inkluzivno sredstvo.

Zbog čega je, recimo, važno da djeca uče i igraju šah?
Djeci je šah super zanimljiva igra, starije drži u intelektualnoj formi i sprečava senilnost i demenciju, depresivnim ljudima može pomoci da zaborave na probleme koji ih muče.

Kakva je situacija u Crnoj Gori sa Šahovskim savezom? 

Šahovski savez Crne Gore je oduvijek bio jedna ispolitizovana organizacija gdje profesionalci nijesu dobro došli. Na čelne funkcije se dolazi političkim uplivom a Upravni odbori ŠSCG su vazda prepuni političara i njima bliskih ljudi..
Novi Zakon o sportu predvidja depolitizaciju sporta što me raduje ukoliko se to bude sprovodilo.

Da li ste, kao neko ko drži jednu od najuspješnih škola šaha, zadovoljni odnosom prema talentovanoj djeci?
Kakav je odnos prema mladima i klubovima koji rade sa njima ilustrovaću preko činjenice da šahovska škola Dijagonale koja je u proteklih petnaestak godina dala desetine državnih prvaka i klub koji je jedan od boljih prvoligaša i pri tom organizator brojnih takmičenja za mlade ni na koji način nijesu pomognuti od Šahovskog saveza CG. Finasijski smo podržani samo od Ministarstva sporta koje nam na svom konkursu godišnje opredijeli po 1.000 eura što je premalo s obzirom da sve ove godine zakupljujemo prostor i plaćamo ga kao i sve ostale troškove dok u Podgorici hiljade kvadrata u državnom vlasništvu zvrji prazno.

Vaš direktni predak Vasilije Tomović prvi crnogorski šahovski majstor, zaslužan za razvoj šaha, ne samo u Crnoj Gori, već i u Jugoslaviji. Da li je Vaše igranje šaha i bavljenje šahom – stvar gena?

Pa genetika se ne može zanemariti svakako. Medju mojim precima (Miloševići, Tomovići, Vešovići…) bilo je visokih intelektualaca ali i velikih junaka!

Crna Gora ima 130.000 penzionera. Medju njima je mnogo vrhunskih profesionalaca sa iskustvom koje je najveći kapital. Da li se Crna Gora olako odriče tog potencijala? Da li se na penzionere gleda kao na ogromnu cifru za koju svakog mjeseca treba nekom alhemijom obezbijediti penzije i na glasačku masinu u periodima izbora?

Na žalost kod nas se na starije ljude i penzionere gleda kao na balast a ne kao na ljude čije prebogato iskustvo i znanje se može iskoristiti. Da sam neko ko o tome odlučuje ja bih te ljude postavljala na savjetnička mjesta a ne mladež koja pravo iz školskih klupa dolazi na važne pozicije bez ikakvog radnog i životnog iskustva. Ali, za taj naizgled apsurdan poredak stvari postoje razlozi koji su nam svima jasni.

Šta je najvažnije u životu? Postoji li nešto što niste uradili, ili što ste uradili, zbog čega se kajete? Na šta ste, kada podvučete crtu, najviše ponosni?

Najvažnije je živjeti u skladu sa samim sobom i sopstvenim principima. To čovjeku daje mir koji mu ništa ne može oduzeti. Uglavnom živim u miru sa sobom i ne kajem se zbog bilo čega što sam učinila. Time se i najviše ponosim! Jedino se ponekad kajem što sam previše vremena posvetila ljudima koji to nijesu zasluživali, što nisam naučila da sviram saksofon, nisam putovala koliko sam željela, i slično.

Šta biste poručili seniorima, a šta mladima?

Seniorima želim da što duže ostanu aktivni i zadrže optimizam a mladima da poštuju starije i uče od njih.

penzioneri.me